KNJIŽEVNOHISTORIJSKA I KULTUROLOŠKA STUDIJA SAFETE OBHOĐAŠ ŽENA I KALEM (lik žene u bošnjačkoj književnoj baštini)
Prava je rijetkost da se u Bosni i Hercegovini danas možemo pohvaliti sistematskim, ozbiljnim i institucionalno podsticanim naučnim projektima i istraživanjima iz domena proučavanja i valoriziranja kulturne baštine – pogotovo ako je riječ o temama i problemima „od nacionalnog interesa“, kroz koje se na bitan način prelama slika „o nama“ (ma ko to mi bili); postoji neka vrsta ideološke „unutrašnje kontrole“ ili cenzure koja ima presudnu riječ po pitanju vrednovanja pojedinih segmenata naše kulturne prošlosti.
Ovdje je riječ upravo o takvoj tematici i o takvom odnosu takozvane kulturne politike (takozvane zato što bi se prije moglo reći da je uopće nema, nego da je, bilo kakve, ima!) prema kulturnoj baštini: naša književnica Safeta Obhođaš, koja već duže vrijeme živi i radi u Njemačkoj i koja je vrlo zapažena na tamošnjoj književnoj i kulturnoj sceni, odlučila je da „pretrese“ baštinu bošnjačke usmene književnosti i razdoblje preporoda (1875-1914) sa aspekta zastupljenosti žene i „ženske problematike“ – dakle, sa gender-stanovišta. Odmah moramo istaći da je to sjajna ideja i da ozbiljnijih studija ove vrste još uvijek nema kod nas – ni onih koje bi bile profilirane i ispisane kao naučni radovi, ni onih koje bi prije spadale u esejistički fah: autorica je to zaista na transparentan način objasnila u uvodu ove knjige, insistirajući na nelagodi koju svaki iole normalan intelektualac mora osjetiti kad se nađe u situaciji da na izraženi interes druge kulturne sredine po ovom pitanju može odgovoriti samo šutnjom. Ne samo da mi vrlo malo znamo (ili ne znamo ništa) o mjestu i ulozi žene u vlastitoj nacionalnoj kulturi i o njenoj zastupljenosti u baštini naše književnosti – mi, što je još gore, nemamo razvijen i izražen kritički stav po tom pitanju, nema kritičke samosvijesti u vezi sa specifičnostima i ograničenjima našeg mentaliteta i svjetonazora glede gender tematike i problematike uopće. Ona stavlja sebi u zadatak da postojeća historijska, općekulturološka i književna saznanja o značajnim ženama i ženskim likovima bošnjačke književne baštine pretrese iz ugla gledanja žene (i u rodnom/spolnom, i u ljudskom smislu) – ukazujući na ograničenja, predrasude pa i zastranjenja proizašla iz primitivne i nazadne plemensko-patrijarhalne svijesti koja je bila dominantna unutar bošnjačkog (ali, naravno, i srpskog i hrvatskog) etničkog korpusa na ovim prostorima u svim epohama do danas. Ta joj pozicija omogućava da se i kritički odgovorno, ali mjestimice i razigrano-duhovito pozabavi brojnim sadržajima društvenog života i društvene svijesti – koji su u književnoj transpoziciji morali zadržati karakter i obojenja represivnog i regresivnog maskulinog svjetonazora i senzibiliteta, gotovo bez ikakve mogućnosti da se eventualno uvaži i u obzir uzme i mogući drugačiji, ženski pogled na stvar.
Autorica analizira ne baš tako brojne ženske likove iz usmene bošnjačke književnosti i žene autorice iz ukupnog konteksta nastanka i razvoja pismenosti i moderne književnosti na ovim prostorima – od Hasanaginice pa sve do Nafije Sarajlić. Strahotne sudbine žena koje su pod represijom primitivne svijesti bile okovane stotinama godina i koje su skupo plaćale sve moguće greške, nesporazume ili hirove proizašle iz neodgovorne nadmoći svojih muževa, momaka, očeva, braće ili sinova – mogu se ekstrahirati iz gotovo svih djela usmene književnosti u kojima se uopće pojavljuju ženski likovi: nasilne smrti, preuzimanja fiktivne krivice za navodnu porodičnu sramotu, nasilje u ispoljavanju muške ljubavi, pokorno služenje žene muškarcu kao roba gospodaru (bez obzira u kojim se krvnim ili porodičnim vezama nalazili), licemjerstvo morala koji muškarcima dopušta sve ono što žene ne smiju ni pomisliti i koji, istovremeno, velikodušno oslobađa „jači pol“ svih obaveza i odgovornosti osim one jedne i jedine, da kao porodične glave prehrane ukućane – sve to čini više nego tužnom cjelokupnu našu historiju, promatranu iz ženskog ugla gledanja.
Piše: Željko Grahovac