Nema tih riječi koje mogu opisati onaj osjećaj kada dođeš umoran sa putovanja, a za sofrom te čeka vrilica! Tek je izvađena iz rerne pa se izdiže ona para, a miris se osjeti u čitavoj kući. Podsjeti te na ona vremena dok si, kao dijete, trčao po sokacima i čim mati zovne na vrilicu, letiš da se ne ohladi.
Najbolju i naukusniju vrilicu pravila je moja nena. Ona u veći vajnik naspe brašna i soli, te uzme vrelu vodu, tek skinutu sa šporeta, i polahko dodaje i miješa drvenom kašikom. Dijete ko dijete, nekad se zaletim da probam tijesto, pa me “opuri” ona voda, a ja izmičem prste i ponovo posmatram nenin blagi i mirni izraz dok pažljivo mijesi tijesto.
Potom nena namasti tepsiju uljem i istrese tijesto u tepsiju. Tijesto je tvrdo, te ga nena kašikom i rukama izravna i rasporedi po čitavoj tepsiji. Zatim uzme kašiku i pravi karakteristične šare. Jedna šara, druga šara, stota šara. I sve tako, pažljivo i strpljivo. Vrilica potom dobija taj svoj neki specifični izgled po kojem se i poznaje i da nije tih šara, vjerujem da ne bi bila ni tako zanimljiva ni tako ukusna. Nena, zatim, stavi vrilicu u zagrijan šporet i dok vatra glasno pucketa, pravi preljev od mlijeka. U manju posudu stavi mlijeko, soli i malo margarina (a ponekad i kašiku masla, ako nema margarina pri ruci). I kada pita u rerni dobro porumeni, nena je prelije.
– Na meni je da pripremim sofru, operem ruke, pripremim svoje “puhalo” da pušem u kašiku jer je vrilica (kojeg li čuda) vrela, što bi nena rekla i uživam u ovom starom, bosanskom jelu!
Piše: Ajla Šabić