Srbijanski pjesnik Stefan Simić za sebe kaže da piše ono što živi, a kako je u tom procesu postao “čitač ženskih duša”, večeras će saznati i publika 63. Sarajevskih dana poezije.
Na samostalnom nastupu koji počinje u 19 sati u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti očekuje publiku svih generacija, među kojom će, nema sumnje, žene biti u većem broju. A da je ta ljubav obistrana dokazao je Simić i pjesmom “Bosanka”.
Posvetio je on još pjesama Bosni i Hercegovini, gdje se, ističe, osjeća kao kod kuće, a između ostalih to su “Nigdje toliko duše kao u Bosni”, i “Boško i Admira”.
“Publiku čeka teatar kabare gdje ću izvesti svojih 10 najboljih tekstova uz muziku. Između toga ljudi mogu da postavljaju pitanja, ili ću ja izvoditi slobodne monologe koje nazivam inspiracija. Teme su razne – ličnost, karakter, smrt, život, brak, ljubav, sreća… prosto te neke stvari koje prolazimo. Iznosim iskustva iz svog života. Dosta je motivacijski, dosta je katarzično u smislu da ja tu prolazim kroz razne emocije, jer to je prije svega monodrama. Nikada nijedan nastup nije isti jer prosto ne znam koji će od tih silnih tekstova da mi padne na pamet. Vrlo je interesantno i inspirativno, tu ne mislim na sebe, nego na reakcije ljudi koji plaču ili se smiju”, kaže Simić.
Učio je od najboljih- Đorđa Balaševića, Zijaha Sokolovića, Radeta Šerbedžije, Meše Selimovića, Izeta Kike Sarajlića…
“Kad sam otkrio Sarajlića shvatio sam da je najbliži meni u stilu pisanja. Kod njega možete naći sve samo ne mržnju ili zavist”, ističe.
Stefan Simić mladi je, ali već etablirani pisac rođen 1989. godine u Paraćinu. Pisati je počeo tek sa 18, 19 godina kako bi umirio svoj burni unutarnji svijet koji je primjećivao štošta oko sebe i koji je neprestano reproducirao i rekonstruirao razne priče iz svakodnevnih situacija.