Prije 110 godina slavni mostarski pjesnik, Aleksa Šantić, napisao je pjesmu “Emina” inspirisan ljepotom Mostarke Emine Sefić. U blizini Muzeja Hercegovine, kod Lučkog mosta stoji statua Emine Sefić-Koluder, žene čija ljepota i danas živi u jednoj od najljepših ljubavnih pjesama napisanih na ovim prostorima. Emina je zaista postojala i živjela u Mostaru, a stariji Mostarci su je viđali sve do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Šantić sa Eminom nikada nije uspio progovoriti jedinu jedinu riječ jer po tadašnjim običajima, djevojka nije smjela pogledati muškarca, a kamoli s njim stupiti u razgovor. Lijepa Emina se sjećala Šantića: “Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, jal’ na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjajne, a po njima pale pantale, porezati bi se mogao kako su opeglane…”
Lijepe Emine već odavno nema među živima. Umrla je 1960. godine. Od velike ljepote ostale u uspomene i sjećanja, kao i pjesma za sva vremena… Mostarka iz Donje mahale, Sevda Katica, je dopjevala, a Mostarac Himzo Polovina je otpjevao: “Umro stari pjesnik, umrla Emina, / Ostala je pusta bašča od jasmina, / Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, / Pjesma o Emini nikad umrijet neće…”
Emina je, zaista, bila nešto posebno, čak se i mostarskom kaldrmom, onako u nanulama, šetala dostojanstveno i elegantno, a njeno ovalno lice imalo je poseban šarm koji nikog nije ostavljao ravnodušnim, pa ni samog književnika Aleksu Šantića koji je bio prosto opčinjen djevojačkom ljepotom u tako ranoj mladosti. Pisac je, inače, bio njen prvi komšija. Opčinila ga je kada je jednom prilikom, prolazeći pored njene kuće, ugledao Eminu sa ibrikom u ruci…
“Ja joj nazvah selam,
Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina;
Već u srebrn ibrik zahvatila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode..”
