Prije nekoliko mjeseci, ispod tužne vrbe na Kamberovića polju, stajala je jedna klupa. Navodno, svaki par koji sjedne u hlad te iste vrbe okonča svoju vezu par dana poslije. A ukoliko ispod vrbe sjednu dva dobra jarana, zasigurno će im u skorije vrijeme nešto poljuljati njihovo prijateljstvo, pa možda dovesti i do svađe. Znam, ovo praznovjerje zvuči nadasve smiješno, ali premotajte malo vaše veze i okončana prijateljstva i razmislite da li ih možete dovesti u vezu sa vrbom.
Zasigurno se ne možete sjetiti jer koja bi normalna osoba krivila obično drvo za prekide i svađe? Svaka normalna osoba bi pronašla razuman razlog kao što su nedostatak ljubavi, pažnje ili razumijevanja. Ali, ja nisam svako, a i istini za volju, nisam baš ni normalna. Godinu dana unazad i ja bih se smijala ovim svojim riječima.
Sve je počelo jednom bezazlenom šetnjom po Kamberoviću sa moje dvije najbolje drugarice. Potom je uslijedio uzdah prve uz riječi: “Eh, na ovoj klupi smo on i ja sjedili netom prije nego smo se posvađali jednom za svagda…”. Nesvjesno udahnem hladan februarski zrak i izgovorim: “I mi…”, a treća drugarica isto to ponovi. Nekoliko trenutaka je prošlo u sjećanju na te bolne uspomene koje nas vežu, a koje je svaka od nas tri doživjela na svoj način. A onda – lampica! Koje li slučajnosti da smo sve tri sjedile pod tom istom klupom, na tom istom mjestu i k tomu još, da nas za tu klupu vežu propale veze i izgubljena prijateljstva. Dakako, slučajnosti se dešavaju, pa čak i slučajnosti poput ove. Izmamila nam je osmijeh na licima i netom smo je zaboravile i potisnule sjećanje na tužnu vrbu.
Ali, nije trebalo dugo da se sjećanje ponovo vrati, življe i intenzivnije nego ikada, kada mi je prijatelj pričao o nesretnom razvodu njegovih roditelja. Kroz suze i jecaje, prepričavao mi je kako su svega par dana prije odluke o razvodu bili sretan par, čak su išli u kasnu romantičnu šetnju jer joj je suprug planirao pokloniti vrijednu ogrlicu u znak pažnje. Ogrlica, nažalost, nije pronašla mjesto na vratu njegove supruge. Sudbina ili šta već. Sjeli su na klupu i istom se počeli svađati, prepirati i raspravljati. Te noći, kada su mu roditelji došli kući, majka mu je došla u sobu i jecala nad uzglavljem.
Možda je sebično od mene što sam, dok mi se drug gušio u sopstvenim suzama, razmišljala upravo o klupi na kojoj su se njegovi posvađali. Sačekala sam da se smiri i da ohladi glavu, prije nego sam ga pitala na kojoj su klupi sjedili. Priznajem, sebična sam i nerazumna bila u tom trenutku, ali nisam mogla protiv sebe. Sve vrijeme me je kopkalo i sigurna sam da se ne bih smirila dok ne dobijem odgovor na to pitanje. Nije me pogledao začuđeno, kao što bi to većina ljudi uradila. Dovoljno me dobro poznavao da je znao da mi čudna i smiješna pitanja nisu strana, naprotiv.
Nije mi znao odgovoriti na pitanje, ali je sebi uzeo kao obavezu to da mi pronađe odgovor jer je u mojim očima sigurno vidio nešto po čemu je prepoznao važnost samog odgovora kojeg sam priželjkivala. Odgovor je došao i nisam se ni trunku iznenadila kad sam čula o kojoj je klupi riječ.
Tužna vrba na Kamberoviću danima i sedmicama mi je okupirala misli. Kad god bi neko meni blizak okončao vezu ili prekinuo prijateljstvo, tražila sam odgovor par dana unazad. Nonšalantno bih ispitivala o njihovim posljednjim šetnjama, razgovorima, počecima… I svaki, ali svaki put, pronašla bih odgovor koji sam tražila – tužna vrba! Možda je riječ o praznovjerju ili samo o velikom broju slučajnosti, ali već mjesecima izbjegavam to drvo i zaobilazim ga u širokom luku, za svaki slučaj. Kada me prilike natjeraju da prođem tim dijelom Kamberovića polja, ja se lijepo spustim na onu livadu, skroz uz rijeku Bosnu, da moje oči ne vide zloslutno drvo. Pa nemalo puta se uvalim do koljena u blato ili posrnem, ali za ne daj Bože, nek ja nisam blizu vrbe, pa šta bude, nek bude.
Primijetila sam da je klupa sklonjena sa tog mjesta, te da više niko ne sjedi ispod. Razloge ne znam niti me zanimaju, ali mi je nekako drago što je to tako, odmah mi duša lakša. Smijte se mojoj ludosti, ali kada sljedeći put krenete u šetnju s nekim, sjetit ćete se mojih riječi, pa ćete možda ipak biti dovoljno hrabri proći ispod vrbe… Ili ne?
Piše: Ajla Šabić