Šta nas to usrećuje?Vrlo često kada se okrenem oko sebe zapazim da ljudi najviše grabe sreću misleći tako da će je novcem kupiti. No, varaju se. Sreća je obično neupadljiva, mala i uvijek je tu negdje u vašoj blizini. Djeca su posebna priča. Njih je najlakše usrećiti. Lutkica djevojčici, autić dječaku,čokoladica, zagrljaj , igra i topla riječ, sve je to ključ za sreću. Koliko god da je naše doba savremeno, vijekovima će ostati tako, možda u malo drugačijem obliku. Svi znamo kako usrećiti djecu, jer su svi nevini, odsječeni od problema i još uvijek naivno žive u svom svijetu bajki. S odraslima to već ide malo teže.
Muškarce usrećuju auta i lijepe žene. Žene, zato redovno pune ormare, iznova svaki put misleći da im to predstavlja sreću. I svaki put tu istu sreću traže u tome. Priznajem, i sama sam takva. Ali ujutro kad se probudim, pa shvatim da mi je Gospodar dodijelio još jedan dan na ovom svijetu, uzdahnem punim plućima sva sretna grleći život. Onda krenem da osluškujem ptice, žubor rijeke i miris moje ulice. Eto, to vam je ona prava sreća. Mala, neupadljiva , a uvijek na dohvat ruke.
Pa kad legnem majci na krilo, i miluje me nježno. Tada sam najsigurnija, i uvijek ostajem njena djevojčica, koliko god odrasla ja bila. Ono što u tim trenucima osjećam nije ovozemaljsko. I tada za mene na nebu nema niti jednog oblačka.
Sve ovo me vodi ka tome da sreća nikada nije umanjena kada je podijeljena s drugima, i da uvijek ovisi od nas samih. Sreća je ponajviše u nama samima. A ljudi su posebna vrsta koji se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. No, dok svi to shvate proći će ovaj ringišpil života da neki nikad neće ni znati da su okusili sreću mnogo puta više nego što su mislili.
Piše: Lejla Brkić