Riječ sevdah ima toliko mnogo značenja, koja je na prvi pogled, prosto nemoguće iskazati na jednostavan način. Sevdah je neizbježni dio naših života, htjeli mi to priznati ili ne. Od trenutka kada se rodimo neko sevdiše sa nama, kao što je sevdisao prije toga i sevdiše nakon što napustimo ovaj svijet. Sevdah je u ljubavi, sevdah je u radosti, ali sevdah je neizbježno i u tuzi. Ako bi život trebalo opisati nekom vrstom pjesme onda bi to sigurno bila sevdalinka, koja nosi u sebi opise svih naših životnih uspona i padova. Sevdah se prije svega nosi i osjeća u srcu čovjeka.
Bez sevdaha ništa ne bi bilo isto. Ne bi bilo ni Bosne u nama. U jednoj novijoj interpretaciji sevdalinke i postoji stih koji kaže da „bez sevdaha ne živi Bosanac i kad svijetom luta kao stranac“. Svi mi pjevušimo slične stihove u različitim prilikama. Znamo tekstove pjesama čijeg autora i izvođača nerijetko uopće ne možemo raspoznati. Sevdah je zasigurno dio našeg temperamenta i identiteta, koji nas upravo i čini ovakvim kakvi mi, uistinu, i jesmo.
Sva tvrdoća hercegovačkog kamena, pitomost bosanske Semberije i Posavine, zelenilo Bosne i čisto plavetnilo naših rijeka, mogu da stanu u nekoliko stihova jedne sevdalinke poput one „ Prođoh Bosnom kroz gradove“ ili one, rahmetli Safeta Isovića, „Aman Bosno moja“.
Ima li išta ljepše od toga da svoj život, svoju zemlju možeš cijelu obići u pjesmi, kao da si ona sevdalinkom opjevana ptica i da imaš krila, koja je cijelu Bosnu preletjela.
U sevdahu je opjevan ponos naših djedova, žrtva naših očeva i majki, ljubav prema sestrama, braći i voljenoj osobi. Sevdalinkom se običaji čuvaju od zaborava. U njoj je jedna prenosiva arhiva naše osjećajnosti.
Nju su pjevali asovi, kraljevi i kraljice sevdaha poput onih koji više nisu sa nama: Zehra Deović, Nada Mamula, Safet Isović, Zaim Imamović, Meho Puzić, Himzo Polovina, ali i danas postojani: Nedžad Salković i mnogi drugi. Danas je pjevaju neki novi klinci, poput Damira Imamovića, Amire Medunjanin, Vanje Muhovića, Alme Subašić i drugih, na najrazličitije načine kojima dolaze do srca, današnjih sevdalija.
Ovdje ne mogu, a da ne spomenem i našu rahmetli Farah Tahirbegović, Zeničanku koja nas je prerano napustila, ali u svojih jedva tridesetak ljeta, je i svojim glasom i perom dala neizbrisiv pečat sevdalinici kao pjesmi i sevdahu, kao načinu života.
Zato slobodno možemo kazati da najveći interpretatori sevdaha u svojim životima i jesmo zapravo mi sami. Sevdah je u našim srcima.
Dertum – Azra
Farah – O sevdahu, Ružo moja
Piše: Fuad Kačapor