Gazi Husrev-begovu biblioteku, koja se nalazila na Drveniji, posjećivala sam puno puta, posebno u studentskim danima. Bila je to jedna obična biblioteka, sa običnim policama i uvijek ljubaznim osobljem. Često sam u njoj listala jedine brojeve bošnjačkih časopisa s kraja 19. stoljeća. Vijest o izgradnji nove zgrade za ovu ustanovu, obradovala me, kao i većinu ljubitelja knjige, ali i zaljubljenika u bosansku fascinantnu povijest. Došao je i taj dan, biblioteka je dobila novu zgradu koja je, uz veliku medijsku pažnju, otvorena i predstavljena javnosti. Nisam se osvrtala na vijeseti o ovom događaju, nego sam pohrlila da ju posjetim.
Prilazeći ovom objeku, ostala sam bez daha. Spoj modernog i tradicionalnog ovoj građevini je dalo posebnost. Zgrada se u potpunosti uklapa u okolinu svojim izgledom.
Tih sat vremena, koliko sam se zadržala u biblioteci, nisam osjećala da sam u Sarajevu. Ne, bila sam izolovana od vanjskog svijeta, bila sam u davnim vremenima i čitala rukopise koji svjedoče o bogatoj povijesti moje domovine, duh prošlosti ušao je u mene i željela sam da se dugo zadrži. Činilo mi se da će se u svakom trenutku pojaviti Gazi Husrev-beg, sa turbanom i u svečanoj odori. Knjige, koje su stare i po nekoliko vijekova, svjedočile su bogatu povijest, a njihov izgled i ljepota uzimali su mi i ono malo daha što je ostalo. Zanesena, posmatrala sam i čitala stare tekstove, a preda mnom se pojavi Biser, časopis koji je uređivao Musa Ćazim Ćatić, i to originalno izdanje, otvoren na strani gdje se nalaze njegovi prelijepi stihovi. Putovanje kroz vrijeme se nastavilo, a moj dah je bio sve ugroženiji.
Nažalost, hladni sarajevski vjetar vratio me u stvarnost čim sam kročila na prvu tramvajsku stanicu. Znam da ću se vratiti, a vama od srca preporučujem ovo putovanje kroz vrijeme.