Kada se spomene riječ sehara, svi odmah pomisle na starinsko sanduče za odjeću i nakit. Sjeti li se iko da svako od nas u sebi nosi seharu u koju odlaže lijepe uspomene, pa kad se teški oblaci svale na srce, otvorimo tu seharu i sjećamo se prošlih dana?
Otvaram Vam svoju seharu, dragi čitatelji, i ne uzimajte mi za zlo svu tu paučinu koja se nakupila po ćoškovima. Ja baš i ne volim da se sjećam. Mnogo jače bole sjećanja na lijepe dane koji se nikad više neće vratiti, nego li ona tužna.
U najzaštićenijem dijelu sehare čuvam jedno pismo o stvaranju istinskog prijateljstva. Sve je počelo sa: “Ne trepći dok ti stavljam maskaru, izbit ću ti oko”. Potoci suza su tekli niz moje lice, ali sam držala oči širom otvorene. Njena ruka se tresla dok mi je nanosila maskaru, igrajući se profesionalne vizažistice. Rekao bi čovjek da je u drugom srednje već prerasla tu fazu igranja, ali jok. Doslovno me je natjerala da nepomično sjedim na toj stolici i ne trepćem pune dvije minute.
Ne znam kad mi je ona postala tako bitna osoba u životu, ali znam da najljepše mjesto u svojoj duši čuvam za nju.
Sjećanja me preplavljuju.
Prolazi mi kroz glavu slika nas dvije kako svake srijede u isto vrijeme kupujemo košpice, sjedamo na klupu i pričamo, i pričamo. Nekad bih ja odlutala u svojim mislima, ona bi me dozivala sebi i durila se što je pola sata uzalud pričala a ja je ni slušala nisam. Pa se onda opet odljuti i opet mi prepriča sve ono isto. I opet se naljuti jer sam joj rekla da ne smije ići pokretnim stepenicama jer je nabacila kilu viška. U takvim trenucim obično joj kupim “Najljepše želje” i poželim da zauvijek budemo zajedno i da nas životni putevi nikada ne razdvoje.
Ali, htjele mi to ili ne, putevi nam se lagano razilaze. Sve čaše i šoljice koje smo, ovakve trapave, porazbijale na svim mogućim mjestima na kojima smo pile kahvu i one čobanske pjesme koje bih joj pjevala nasred ulice, misleći da nas niko ne čuje, čuvam u sehari i ne dam nikome da prodre u naše malo carstvo. Znam da i moja Ruža čuva naše prijateljstvo kao najvredniji dragulj koji smo stekle u životu. Jer samo takvi dragulji vrijede i opstaju bez obzira na kilometre i dane koji prolaze. Sjećam se da sam joj jednom rekla da je ponekad u životu vrijeme da neki igrači dobiju crveni karton zbog nefer igre kako bi drugi, bolji igrači okušali svoju sreću na terenu života. Mila moja Ružo, ti si definitivno najbolji igrač koji je ikad igrao na mom terenu, stoga pakujem te u svoju seharu i zaključat ću te zauvijek. Baš kao što smo ti i ja bacale sve slike i pisma koja su nas činile tužnima u rijeku, tako ću baciti i ključić sehare svoje duše, da mi te nikad niko ne otme.
Piše: Ajla Šabić/Merak.ba