Siže romana „Sedam strahova“ Selvedina Avdića nalikuje ponajprije na sjajan scenaristički predložak za dobar film – na granici između horora i suptilne „slavenske introspektcije“ rastrojene stradalničke duše, ranjene i poharane i onom ličnom, i onom opštom tragedijom… Nije tu važna ni presudna samo zanimljiva priča o ratnoj pustoši, o tajanstvenim duhovima iz rudarskih jama, o granici podnošljivosti u unutarnjem i u izvanjskom doživljaju rasapa, o potmulom paralelizmu realnog povijenog, s jedne, i fantastičnog magijskog svijeta, s druge strane – nije, dakle, samo to ni prevashodno to što ovaj roman čini dobrim i izvrsnim literarnim ostvarenjem; još važniji je tu način, poetički koncept s kojim je Avdić uspio postići izuzetnu sugestivnost, pa i briljantnost književnoumjetničkog izraza.
U romanu “Sedam strahova” Selvedina Avdića pripovjedač će nakon devet mjeseci očajanja i depresije zbog ženinog odlaska konačno izaći u svijet, ali samo da bi se suočio sa svojim strahovima i da bi upao u zamršeno klupko fantastičkog izobličenja stvarnosti – u kom se tranzicija i ratni haos pojavljuju kao plodno tlo, kao pozadina na kojoj izrasta čudovišna storija o Zlu, o Nemoći, o Ništavnosti ljudske egzistencije, o Krivici i Odgovornosti za zlo i za nesreću što ih uvijek već prebacujemo na nekog drugog, bez snage da ponesemoi i iznesemo svoj udio u njima.
Avdićev poetički pristup pokazao se plodotvornim zato što je tu problematiku ratnog stradanja i poratne pustoši, jako neubjedljivo obrađivanu u velikoj većini romana naše tekuće produkcije, podigao na viši nivo magijske fantastike – što mu je omogućilo da proizvede, kako je to ispravno registrovano u već objavljenim kritičkim osvrtima o ovom romanu, zapanjujući višak značenja koji se neprestano prelijeva na sve strane, i uvodi nas u jedinstven kosmos koji objedinjuje i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, a također i realnu povjesnu i društvenu situaciju povezuje s metafizičkom i sudbinskom profilacijom ovog našeg podneblja i mentaliteta..
Zato uopšte nije čudo da je ovaj roman doživio već dva izdanja (prvo, zagrebačko-beogradsko rasprodano je za godinu dana) i što je već preveden na engleski jezik i objavljen – među pet najboljih proza u regiji jugoistočne Evrope, koje su zaslužile i da ih integralno dobije na uvid šira kulturna javnost najbrojnijeg i najvećeg jezičkog kulturnog kruga danas u svijetu.
Piše: Željko Grahovac