SAZ (perz.-trska)- smatra se da šum trske na vjetru zvuči kao žice saza pa je po tome ovaj instrument i dobio naziv.
Sevdalinka je skoro nezamisliva bez ovog instrumenta, koji se na našem prostoru pojavio sa dolaskom Osmanlija u 15. stoljeću. Njega karakteriše posebna ukrašenost kojoj je poklonjena velika pažnja, sa rezbarenim motivima te pogodnom bojom i teksturom drveta, ali nikada bojenjem. Bitan faktor predstavlja i težina saza – što je saz lakši smatra se kvalitetnijim, boljim. Saz se ukrasi srebrom, srebrenom žicom, sedefom, a kiti merdžanom i biserom.
Merak
Obično bi se sijelilo u svako godišnje doba i sevdisalo razbijajući dert (brigu; tugu, žalost; bol, bolest). Saz se često čuo na sijelima u jesenje i zimske noći koja su priređivana u konaku, u čardaku (stara drvena kuća, obično spratnica) u selamluku (muški dio kuće), baškaluku (posebna prostorija za muškarce). Tu se okupljala samo muška čeljad, dok su ženska svoje vrijeme provodili u haremluku (ženski dio kuće) iza demir pendžera (prozor sa željeznim rešetkama), vezla bosansko-hercegovačke vezove zlatnom, srebrenom i svilenom niti s’ iglom od biljura (kristalnog stakla) i uz sevdalinku čekale svoje momke da im dođu pod demirli pendžere. Uz saz ukrašen sedefom, najčešće zlatom ili srebrom potkovani, okićen zlatnom kitom na vrhu vrata, se kucalo. Na sijelima bi bili bogatiji ljudi, trgovci i drugi. Prostor na čardaku je ukrašen zidnim ornamentima i oružjem: džeferdari (vrsta duge puške) , puške, sablje i kubure (starinsko vatreno oružje). Muška čeljad bi se razmjestila – posjedala po mehkim, crvenim, plavim ili zelenim kadifom ili šarenom svilom prekrivenim minderima (kaučima) ili čohom ili šarenom svilom zastrtim šiltetima (tanka ručno šivena prostirka), pušeći na srebrom ukrašene čibuke i nargile napunjene na daleko poznatim hercegovačkim duhanom. Naslonjeni bi bili na izvezene jastuke, koje je danima i noćima vezla ženska ruka ukrašena zlatom, dijamantima, srebrom, biserom i briljantima, sa divnim bosansko-hercegovačkim vezovima u svojim odajama ili haremlucima. U vrh selamluka na najboljem mjestu bi se sazlija smjestio i sjeo uz mangalu (duboka posuda od bakra ili zemlje) na kojoj se u džezvama podgrijavala kahva. Tu se iz zlatom ukrašenih fildžana pila prava tucana kahva u stupama, a prilog takvoj kahvi bi često bio i rahat lokum. Na ovakvim sijelima bi se divanilo (pričalo) i recitovalo, mladi bi se igrali društvenih igara (najpoznatija igra bila je igra “Prstena”) a najčešće bi se sa velikom pažnjom slušao pjev sazlije uz saz. Na ovakvim sijelima bi se jela halva, pilo šerbe (slatki napitak), limunada i medovina iz čaša pozlaćenih, ili posrebrenjenih, a na ponekim sijelima pilo se i pivo iz pozlaćenih maštrafa (čaše sa ukrasnim staklom). Ovakva pojedina sijela bi se održavala iza akšama, a pojedina bi trajala sve do sabaha.
Saz u današnjem vremenu
Kod nas se slobodno može reći da saz izumire i veoma je velika rijetkost pronaći svirača- sazliju. Hercegovina već odavno nema sazlija i nije poznato kada je iz nje iščezao saz iako je sevdalinka prisutna u Mostaru, Stocu, Počitelju, Čapljini, Konjicu, Jablanici, Ljubuškom, Trebinju i drugim našim krajevima su se udomaćili muzički instrumenti: šargija, gusle, daire-def. Da ne bi sasvim iščezao trebalo bi se zainteresovati kako bi preostale žive sazlije svoje znanje morale prenijeti na mlađe da bi se ipak ovaj muzički instrument jednog naroda očuvao. Saz je sa austrougarskom okupacijom iz naših krajeva postepeno potiskivan harmonikom, koja nije bila primjerena načinu pjevanja sevdalinke, utječući snagom svoga tona na izmjenu načina pjevanja. Zamjenu saza instrumentom, kojeg je donijelo novo doba, vodilo je opadanju pjevačkog umijeća, jer preglasna pratnja harmonike dovodila je pjevača ili pjevačicu u nezavidan položaj.
Pratnja sevdalinke sazom, kojom se u izvođenju vrsnih sazlija postizalo skladno preplitanje instrumentalnog tona sa pjevačkim glasom, harmonikom nikad nije bila dostignuta, iz čega je proisteklo postepeno, ali i neminovno sužavanje mogućnosti tanahnog melodijskog nijansiranja u pjevanju sevdalinke.
Dakle, pouka bi nam bila da očuvamo dio kulturnog naslijeđa, te da saz i sevdalinka i dalje budu nosioci djela kulture Bošnjačkog naroda i da propagiramo njihovu autentičnu izvornost.
Pripremila: Merjem El Haj Ahmad