Sarajevo je jedan od najživotopisnijih gradova ovih prostora sa najvećim kontrastima. Taj kontrast se, pored društvenog života, ogleda i u arhitekturi. Počevši od historijskih, starih građevina pa sve do današnjih, modernih, Sarajevo ima i jedan poseban fenomen, a to su mahale.
Mahale su, grubo gledano, kvartovi grada osnovani za osmanlijskog vakta, sa sjeverne strane od Jekovca do Mejtaša, Podhrastova i Sedrenika, dok se na južnoj strani podrazumijeva Bistrik sa okolinom.
Mahale su, u to vrijeme, okruživale čaršiju (zanatsko i trgovačko jezgro grada sa hanovima, hamamima, bezistanima, džamijama i drugim bogomoljama). Iste su, u svom jezgru, imale manju džamiju ili mesdžid, uz džamiju mekteb (osnovna škola), pa česmu, harem, pekare, trgovinu živežnim namirnicama, a sve je to služilo potrebama četrdesetak do pedeset individualnih porodičnih kuća.
Koliko god izgledalo nabijeno i kao „spontani urbanizam“, sve je uklopljeno nekom „mahalskom“ logikom, povezano sa spletom ulica i prolaza, i gotovo je nemoguće da nekom ulicom krenete, a da ne završite na jednoj od glavnih saobraćajnica ovog grada.
Jedna od najstarijih mahala u Sarajevu je Komatin, visoko ispod Trebevića, još u devetoj deceniji XV stoljeća, gdje je tadašnji bosanski namjesnik Jahja-paša sagradio džamiju. I današnje naselje Bjelave, još 1528. godine prvobitno se javlja kao Bilave, te 1531. dobija džamiju i biva izgrađeno na potpuno novim principima. Među saobraćajnicama koje su postojale još u srednjem vijeku su: Ulica Derviša Numića (stara Širokača), Vratnik Mejdan (stari Širokac ili Bioski put), JNA, Ferhadija, Sarači i Ulica Maršala Tita.
U mahalama je svojstven kult komšiluka. Bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost ljudi, ritual posjećivanja komšiluka je prisutan, s povodom ili bez njega. Komšiluk je primjer društvenog konformizma i uklapanja u cjelinu bez isticanja. Sav komšiluk više ili manje razmišlja slično i ima slične vrijednosti. Ta ujednačenost u stavovima ima i dobrih i loših strana. “Šta će komšiluk reći?” je jedno od sofisticiranih psiholoških oružja nana protiv svojih unučadi kada imaju namjeru raditi nepodobštine “na ulici”.
Piše: Ajla Bostandžić