Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom, nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). Zato pustite dijete da skače, da se kreće, vani i u kući. Dijete u kući ima instinktivnu potrebu za skakanjem, ono će skakati i kada vi niste tu. Zato prilagodite namještaj djetetu. Mi djecu tretiramo kao kućne ljubimce. To smije, to ne smije, bila je jedna od bezbroj duhovitih opaski renomiranog dr. Ranka Rajovića, člana Upravnog odjela Mense International, predsjednika Mensina svjetskog Odbora za darovitu djecu, UNICEF-ova saradnika na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja kod djece i autora NTC sustava, kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.
Predavanja ovog liječnika specijalista iz Novog Sada, između ostalog oca četvero djece, izazivaju snažan interes javnosti. U samo dva tjedna na YouTubeu pogledalo ga je više od 100.000 ljudi, njegova knjiga “IQ djeteta – briga roditelja” postala je štivo koje roditelji sve više traže.
– Unatoč najboljim namjerama, ispada da najveće greške u odgoju čine roditelji?
Roditelji moraju znati da su oni broj jedan u odgoju, zato trebaju provoditi najviše vremena s djetetom od rođenja do sedme godine, kada se mozak formira. Tu ne smijemo griješiti, posebice do treće godine, a događa se da zbog pretjerane zaštite griješimo.
– Koje greške radimo?
Griješimo od rođenja, eto, već pripremom sobe. Plava ili roza? Primjerice za curice je sve roza – od tepiha do zidova. I sada, beba koja spava 20 sati dnevno, tih par sati kada se probudi, ne samo što prvi mjesec vidi sve mutno, već je sve roza bez ikakvih kontrasta. A dokazano je da prva velika stimulacija dolazi preko kontrasta. I tu je manje stimuliran mozak, što i nije problem, ako je samo to. Druga greška je držanje glave. Ona se ne drži, već fiksira od straha da će se nešto dogoditi, pa se neće razviti važne neuronske veze u jednome dijelu mozga.
Treći je odnos mame i tate, ona uzima bebu i instinktivno je drži čvrsto s dvije ruke, a tata ne. On uzme bebu, vrti je, nosi je u jednoj ruci, pa malo naopako, što dovodi do svađe s mamom. Upravo tim “malo grubljim” pokretima tata sprema svoje dijete za život, jer su to instinktivni pokreti kojima se razvijaju sinapse i taj biološki moment je važan jer tata mora obaviti svoju funkciju poslije rođenja djeteta.
Četvrti je moment puzanja, jer su kroz dlanove povezani centri u mozgu. A onda je tu i skakanje, instinktivni pokreti za razvijanje sinapsi. To je potreba. Prof. Lihtmann s Harvarda dokazao je da neuroni koji ne rade umiru. I događa se borba među neuronima. Oni koji nisu korisni, gube se, i da bi preživjeli, tjeraju dijete da se vrti, skače… Šesto je hodanje. Djetetu je od druge do pete godine potrebno kretanje. Nedostatak kretanja dovodi do ravnih stopala, što je danas poprimilo epidemijske razmjere i u nekim zemljama čak 70 posto djece ima taj problem.
Sedmo je hodanje po ivičnjacima, jako bitno, jer se ravnotežom aktiviraju sinapse. Rotacija je važna. Pustite dijete da se vrti. Nekada je u parkovima bilo normalno da se djeca vrte, što više ne viđam. Mi djecu svojim strahovima previše štitimo, te su ona danas troma i sjede kod kuće.
glasistre.hr/merak.ba