Ovo jutro nisam čekala da me probudi zvuk ezana sa munare sa obližnje džamije. Sinoć nisam mogla spavati. Osjećala sam se poput malog djeteta pred odlazak na izlet. Užurbano sam se kretala dok sam podgrijavala već pripremljena jela, napravljena specijalno za sehur, prvi sehur ove hidžretske 1434. godine. Znam da trebam pripremiti jelo sa nekom vrstom mesa, jer moji postači moraju imati dovoljno snage da izdrže cijeli dan bez hrane. Opet, na umu mi je da ništa ne smijem previše soliti, pa izbjegavam da puno posolim i salatu. Vješto skrivam sol iza drugih začina, tako da moj stariji sin, koji inače sve soli u prekomjernoj mjeri, nema uspjeha u njenom pronalasku. To je ipak za njegovo dobro. Odlazim u spavaću sobu i prvo budim muža. Nježno ga milujem po vratu i pozivam da ustane na sehur. Moj sin, dečko od 17 godina, dakako dočekuje sehur u svojoj sobi za računarom. Nedostatak sna će nadoknaditi spavanjem do podne. Neka, na raspustu je. Moja slatka, mala djevojčica, zaspala je na kauču u dnevnoj sobi. Dugo me je molila da dočeka sehur uz mene, praveći raznovrsna jela, ali su njene okice bile previše umorne i zatvorile su se tik pola sata nakon njenog redovnog termina za spavanac. Poljubila sam je u njenu ručicu, jer otkako joj je otac kupio novu haljinicu, ona misli da je plemićkog roda i mala princeza zahtjeva da se njena bijela ručica često ljubi. Neka, još je mala, dozvoljeno joj je da bude šta god zaželi. Sad smo svi na okupu, sehurilo se i na kraju zahladilo sa svježe napravljenom sutlijom. „Riža ti je prijatelj, ona dobro drži, manje ćeš biti gladna“ – govorila bi mi moja majka, rahmet joj duši.
Dan je bio sunčan, sparan, nekako dug. Ipak je ljeto. Teško je postiti na ovom vaktu, mnogi bi rekli. Ali kada staneš i razmisliš , što je nešto teže i zahtjevnije, nagrada je bolja i veća. Neobično mi je. Jutros nisam čula komšinku Amelu kako na balkonu do mog pije kahvu sa svojom sestrom Almom. Niti se čuje njihova priča i vragolasti smijeh, niti se osjeti miris friško skuhane kahve. Ove seke su velike vjernice, ne propuštaju dana posta, tako da me to ne iznenađuje. Nisam iznenađena, samo je nekako neobično. Evo ide moja kćerkica. „Mama, mama, ja sam žedna. Ja ću se sada napiti vode, a ti meni ušij!“ „Naravno draga, mama će to sve ušiti“. Ovo je inače već drugi put do sad, a biće ih još 10 do iftara. To je onaj trenutak kada se maloj djeci daje mogućnost iskakanja s tračnica kada im je to potrebno. To je kao dozvola za varanje. Ustvari, radi se o metodi privikavanja djece na post. Inače, kao mala, djeca nisu u mogućnosti da isposte cijeli dan. Zadatak roditelja jeste da uvjere dijete da mogu prekidati post u nekim slučajevima, a da je moguće izvršiti spajanje dijelova posta. Djeca imaju dojam da je njihov post pravi, važeći i ne gube volju za tim da jednog dana upotpune svoj post.
Prvi vijesnik iftara je miris ramazanija. Male lepine posute čurekotom imaju poseban miris koji opija. Već sam poslala sina po ramazanije, ja postavljam stol, punim tanjire i zdjele hranom i sve je spremno. Imam naznačava kraj posta. Sunnet je omrsiti se sa hurmom/datuljom, baš kao što je to činio i poslanik Muhamed a.s., a uz nju obavezno ide i čaša vode. Supa – trahana je neizostavni dio iftarske trpeze. Nakon supe, na red dolaze sarme i pite, krompiruša i burek. Za prvi iftar uvijek iznenadim svoju porodicu. Pripremim im tortu po njihovom izboru. Ove godine, naša princeza je poželila sniježnu tortu-havanu. Tako je i bilo.
To je moja dnevna rutina tokom mjeseca Ramazana. Trudim se nagoditi mojim vrijednim postačima. Ja nažalost nisam u mogćnosti da postim. Trošim lijekove koji su od velike važnosti za moje zdravlje. Svakog Ramazana osjetim blagu notu tuge, jer sam u nemogućnosti da izvršim jedan od propisanih dužnosti svakog muslimana. Ipak, ta nota tuge bude nadglasana pjesmom moje duše kada vidim sretna i zadovoljna lica članova svoje porodice, tako da se ja već unaprijed radujem i planiram jelovnik za drugi dan posta.
VI PIŠETE