Znate za one pjesme koje vam se uvuku pod kožu i svaki put kad ih iznova slušate osjećate da ste vi ta pjesma i da je svaki stih, zapravo, napisan samo za vas? Takve pjesme nemoguće je prestati slušati i ne pronaći sebe u svakoj od njih, jer bivate uhvaćeni u jedan ogromni vir rijeke koju zovemo Sudbina.
Jedan čovjek, kojem već godinama uspijeva da svojim stihovima zarobi čitav Balkan, pa i šire, dokaz je da pjesme ostaju vječno u srcima onih koji slušaju. Jedan čovjek i jedna duša – Dino Merlin!
“Ljubav je slijepa i luda, ne zna za Boga ni suda,
al’ lijepo pjeva i lijepo dušu odijeva…”
“Navikne čovjek da sve vremenom izgubi sjaj, navikne čovjek da sve ima početak i kraj…”
“Malo car, malo sluga, malo sreća, malo tuga, al’ ljubav ostaje,
ovo ludo srce moje nikad nije znalo da slaže i da sakrije…”
“Da se u Bosnu vratim, da me tuga mine,
lakše je bez sudbine nego bez domolvine…”
“Dobro je kad u životu za nešto se boriš, rukama stvoriš,
dobro je kad u životu nekoga voliš, neko te voli,
dobro je kad u životu neko te sluti, ti nekoga slutiš,
ali je najbolje kad u životu imaš nekog s kim možeš ovako da šutiš…”
“Samo u jednom sam najbolji od svih, najbolje o tebi znam napisati stih…”
“Na vrhu uvijek ima mjesta ako se krene sa dna…”
“Jer ja imam samo tebe i ne znam koliko ta ljubav vrijedi, nikog prije imao nisam da te usporedim, znaš to dobro…”
“Hej, nije važno koliko smo puta udahnuli dah, hej, važnije je koliko smo puta ostali bez daha…”
“Nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju,
nema puta od tijela do tijela, duše jedna drugoj putuju…”
“Čuda ne postoje, svaki naš korak je put koji mi moramo preć’,
bit će bolje za oboje ako prešutimo ono što htjeli smo reć’…”
“Ono jučer bi bila dobra škola, ovo danas se zove prilika,
sutra ko zna šta nas čeka, nije ni srce srcolika,
kad voda krene, uzalud ljudi postavljaju brane, kad samo nebo zna
koliko je do dna i kad će val da stane…”
“I budi normalan čovjek koji ima samo jedno lice snažno vezano u lanac drugih velikih bića, gotova priča…”
“Sve što je srcu drago, daleko je, zaljubljene samo Bog razumije, lišće žuti, a ja šutim, moja nisi, srce sluti…”
“Jednom kad sve ovo bude jučer, kad zora svane, a svanut će, nemoj da ti bol grudi steže što nisi bio tu kad je bilo najteže…”
“Ti bar znaš da najjači sam kad pomisle da sam jadan, jer slava je kao riba – za po’ sata već si gladan…”
“Zeman, kakav je, Bože, ovo doš’o, ljudi zlo ni ne zapamte, a već zaborave…”
“Tužno sam ptiće što mehkim kljunom kljuca o kamen tražeći vodu, baš k’o i ljudi, tako i ptice, najdraže traže onda kad odu…”
“I neka bude što biti mora al’ bez suza i velikih riječi, predugo gledah u sunce, kao da to ne zna opeći…”
“Sve moje pobjede i zlatne medalje, ništa mi ne znače kad sam bez tebe…”
“Sad si, mali, tu na raskršću, svi su pametni, svi šapuću, ti ne vjeruj nikome na riječ, svaki korak sam moraš preć’…”
“Jer ja sam vojnik sreće, mene metak neće, možeš mi ubiti ljeto al’ živjet će proljeće…”
Piše: Ajla Šabić