Minuli su, eto, topli ljetni dani. Grad je već obukao svoju žuto-smeđu bundu od lišća i samo čeka hladne vjetrove koji će se zavlačiti pod rukave i kapute prolaznika. Godine se vuku k’o mačka kroz visoku travu, sve se mijenja, a zapravo je sve ostalo isto. Sama sam. Posve sama. Ostavili su me svi oni koje sam nekad zvala prijateljima, okrenuli mi leđa kada mi je njihova podrška bila najpotrebnija. I tek u tom trenutku, kada sam izgubila tebe, majko, shvatila sam da si mi ti bila taj jedan jedini oslonac u životu. Sad kad te više nema na ovom svijetu, mila moja, tek sad vidim kako je imati natovarena pleća. Bez tebe, ja ne mogu ustati..
Hiljadu puta, ma i više, si mi rekla: “Ostavi to! Nemoj!”. A ja, inadžija samo takav, nisam te slušala. Mislila sam da nemaš pojma šta je život. Ta pola vijeka si provela na selu obučena u šarene dimije i bijelu mahramu. Televiziju nikad nisi gledala, u grad si rijetko silazila, a jedini izvor informacija nalazila si kod jednako zaostalih komšinica. Ne znaš ti kakoje bilo meni sa sela progurati se među gradsku djecu niti šta sam sve morala da trpim samo da bi me prihvatili. Sve zbog tebe. Nekad sam tako mislila. I stidim se tih svojih riječi, suze ne mogu da speru svu gorčinu koju osjećam… Malo po malo, školske sam odmore počela provoditi u onom zabačenom ulazu gdje su djeca išla da piju i zapale koju. Ja sam išla odmah na veliko. Krenula sam sa travom, a nedugo kasnije prešla na kokain i heroin.
Znala si i osjećala da se u meni nešto promijenilo. Tvoje brižne, majčinske oči tražile su odgovor u meni, ali nisu dobile ništa osim odbrusite psovke. Čovjek koji sam postala je čovjek kojeg se stidim. Plakala si, molila si da prestanem. Probala si svim mogućim sredstvima da me vratiš u normalnu kolotečinu života, ali nisi uspjela. Tvrdoglav sam ja jarac, moja majko, pa nek se zna da krv nije voda. Ni ti nisi dizala ruke od mene, ni na sekundu, tvoj sam dah osjećala svaku noć nad svojim uzglavljem. Eh šta ti je majčinska ljubav… Ali, dok si brinula o meni zaboravila si na sebe. Tvoje tijelo se iscrpilo, obrazi podbuhli, a u očima boje Neretve nestalo je sjaja. Nije prošlo dugo kako si me zauvijek napustila. Sama sam. Posve sama. Uzalud sam pokušavala naći pomoć za sebe kod prijatelja i komšija. Za mene, drogerašku vucibatinu, kako su me nazivali svi iz mahale, sva su vrata bila zatvorena.
Moja želja za bijelim prahom pala je u drugi plan jer sve što sam željela tad, u tom trenutku, je da ozdravim, da u meni ne u umre lijepo sjećanje na sve ono što si učinila za mene. I uspijevalo mi je. Centar za rehabilitaciju me primio raširenih ruku i za nešto manje od godinu dana bila sam potpuno izlječena. Pronašla sam novi stan u dijelu grada gdje me niko ne poznaje i počela novi život. Okrenula sam se dobrim ljudima iz komšiluka i u njima našla istinske prijatelje zlata vrijedne. Ali, kad pomislim na tebe i na čovjeka koji sam nekad bila, bol je neizdrživa. Činim sve da pomognem toj djeci koja se osjećaju zapostavljeno da shvate koliko ih roditelji vole i koliko su dragocijeni. Neću dopustiti da se iko ikad osjeti odbačeno ako je u mojoj moći da to promijenim.
Tražim svoj pravi put, majko, jer se želim iskupiti za sva zla koja sam nanijela tebi. Hvala ti što si bila uz mene i onda kada to nisam zaslužila. Jednog dana želim da imam srce poput tvog jer samo takvo čisto srce je sposobno za nesebičnu ljubav. Moram da ti kažem, mila, da sam počela da radim kao pedagog u jednoj srednjoj školi i sve to pomaganje učenicima me u cjelosti ispunjava. Ne želim da druga djeca dožive ono što sam ja doživjela u srednjoškolskoj klupi i želim da se osjećaju voljeno i zaštićeno. I uspijeva mi, valjda zato što znam kako je biti u njihovoj koži. Tražim svoj put, polahko i sigurno, zahvaljujući tebi. Ti ćeš mi oprostiti sve grijehe koje sam ti učinila, ali i sama znam da oprost nisam zaslužila, ni od tebe, ni od Svemogućeg i naposlijetku, ni od sebe same. Potrudit ću se da život na ovom svijetu proživim najbolje što mogu, da učinim što više dobrih djela drugima, al ni sva ta djela nece biti dovoljna da izbrišu moj najteži grijeh prema tebi. Kako tebe izgubih, jedna su mi se vrata Dženneta zatvorila, ali ja i dalje tražim svoj put.
Autor: Ajla Šabić