Ponekad mi se desi da nekoga jako dugo ne vidim i da počnem intenzivno misliti o toj osobi. Onda dok šetam gradom, odjednom ugledam poznato, drago lice pa se iznenadim i obradujem. Tako sam ovih hladnih decembarskih dana, na izmaku 2013. godine sreo Nadinu Memagić, djevojku koju znam već skoro desetak godina i koja je bila na školovanju u Njemačkoj. Naše prijateljstvo je išlo preko Dramskog studija i saradnje u nekim projektima Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u kojima se Nadina pojavljivala kao mlada članica Dječije, omladinske i lutkarske scene. Dogovorili smo kafu u Cabaret Clubu i malo porazgovarali.
Priča o Nadini se nikako ne može svesti na kratko upoznavanje i površno predstavljanje, ali ipak, moram te, zbog ograničenog prostora na portalu, zamoliti da nam približiš priču o tome otkud tvoja ljubav prema izvođačkoj umjetnosti?
Kada sam bila mala sa mamom sam slušala koncerte klasične muzike na radiju i snimala ih na kasete. I tako sam, nekad sa četiri godine počela da sviram klavir, poslije i da pjevam. Takođe sam uvijek bila zadivljena estetičnošću tijela u pokretu, tj plesu. Tom gracioznosti, sinkronizmom i perfekcionizmom. I uvijek sam htjela da i ja to znam.
Znam da si prije odlaska u Njemačku, na studije, završila solo pjevanje u klasi profesorice Vesne Košpo. Za one koji su se uvijek pitali, možete li nam objasniti kako se uči pjevanje, od čega se sastoji obrazovanje jednog ozbiljnog pjevača?
Učenje pjevanja je, nezavisno od stilistike i tehnike, jako dugotrajan i kompleksan proces. Započinje se učenjem pravilnog disanja kao i treniranja istrajnosti daha, kapaciteta pluca i svih mišića koji su uključeni u proces disanja. Zatim se “istražuje” prostor u usnoj i nosnoj duplji, korištenje jezika, grkljana, rezonantnog prostora, usana, nozdrva, stomaka, leđa… Pjevanje je sport!! Mora da se trenira redovno a nikad se ne “izuči”.
Nakon završetka Srednje muzičke škole u Zenici, otišla si u Njemaču i upisala Stage School of Music, Dance and Drama- skola za pjevanje, ples i glumu u Hamburgu. Otkuda ta ideja?
Ja sam odrasla u Hamburgu, tako da je taj grad postao moja druga domovina. Od dana kada smo ga napustili sanjala sam da se ponovo vratim, tako da nikad nije bilo pitanje gdje ću studirati. A jako brzo se ispostavilo i šta ću studirat.
Na kojim temeljima, koji svakako nisu bliski našim umjetničkim školama, počiva obrazovanje na školi koju si završila?
Na Stage School se uče tri zanata – ples, gluma i pjevanje. Nastava je podijeljena na individualnu, grupnu i kolektivnu. Prosječan dan u školi traje između deset i dvanaest sati. Van nastave se dobrovoljno rade projekti koji se, u zavisnosti od kvaliteta izvode u javnosti. Na trećoj godini pored stručnih predmeta kao što su govorna tehnika, jazz, step, ballett, musical dance styles, pjevanje, rad u ansamblu dobivaju i predmeti za pripreme za “poslije”: audicije, pisanje cv-a, ugovori, osiguranje i ostala birokratija.
Kakvi su tvoji profesionalni planovi sada, nakon završetka škole? Da li postoje neki angažmani, ponude…
Nakon što sam diplomirala imala sam priliku da igram ulogu u Disney’s Camp Rock Mjuziklu. Plesala sam u filmu mog najdražeg njemačkog redatelja i glumca Michael Herbig-a, koji ima premijeru u kinima 25.12. Takođe sam surađivala sa Nature Theatre od Oklahoma iz New Yorka. Radila sam asistenciju režije za dvije predstave, a trenutno radim za Cafe Kolbert Showwaiters. Svakako mi je cilj da što više budem na sceni, mada planiram i projekte u kojima ću da budem u kreativnom timu. Neki će biti realizovani i u Bosni, ali o tom po tom.
Godina 2013. polako se primiče svome kraju. Svi nekako rezimiramo ono što nam se dešavalo u toku godine. U tvom životu su se desile neke promjena, kako ocjenjuješ godinu koja je na izmaku?Ocjenjujem je čistom desetkom, hahah… Prije godinu dana sam sebi rekla 2013. će biti tvoja godina. I doista bila je!! Zahvalna sam na svemu što mi se desilo, što sam naučila, na ljudima koje sam upoznala i nadam se da će i 2014. biti jednako uspješna.
Boraveći u Njemačkoj imala si priliku vidjeti mnogo drugačijih teatarskih i umjetničkih koncepata. Šta misliš o onome što pogledaš na bosanskohercegovačkim scenama? Na kojem smo mi nivou, po tvom mišljenju?
Ne osjećam se kompetentnom da govorim o nivou. Mislim da je sudija umjetnosti ukus. Ja sam ljubitelj minimalizma, jednostavnih i lijepih scenografija, i stila starih klasičnih mjuzikla i filmova. Tako da kad vidim mrtve jelene na sceni, vatromete, live projekcije, gola tijela i puno svjetala koji skreću pažnju sa suštine i kvaliteta, zapitam se čemu?
Vaš dječiji san se ostvario. Mnogima se ne ostvari, ali da nije bio studij mjuzikla, koja bi druga ljubav bila i zašto?
Psihologija ili zlatarstvo. Potičem iz porodice zlatara, tako da bi vjerovatno učila taj zanat. Nedavno sam osnovala firmu MeMagic’s ( https://www.facebook.com/memagics?ref=hl ), tako da mi se i taj san na neki način ostvario. A planiram studirat i psihologiju.
Želimo znati i tvoj odgovor na pitanje šta je za tebe merak?
Merak je slobodan vikend, sunčano jutro uz bosansku kahvu.
Tvoja novogodišnja želja čitateljima portala merak.ba?
Ljubav.
Još jedna popijena kafa. Još jedan prednovogodišnji razgovor. Nadini i njenim najmilijim želimo sve najbolje u nastupajućoj 2014. godini.
Piše: mr. sci. Miroljub Mijatović
foto by Pablo Heimplat