Bila je jesen, zlatna, rumena, kakve samo jeseni mogu biti. Sa obronaka okolnih planina već se smiješila zima, ali mi se nismo dali, čuvali smo svoju jesen kao najveće blago. Krošnje kestena imale su smeđu boju sa zlatnim, jesenjim odsjajem, svako par minuta ispod njega bi se čulo „tup“. Zlatno lišće zašuškalo bi svaki put kada bi kesten pao na njega, a onda bi se otkotrljao i od lišća pravio najljepšu simfoniju. Ovu sliku upotpunjavao je prelijepi sivi konj koji je, ne obraćajući pažnju na svijet oko sebe, mirno pasao i uživao u blagodatima prirode. Često sam ga posmatrala, podsjećao me na prelijepe uspomene koje nosim iz djetinjstva, sa prelijepih hercegovačkih planina.
Svakodnevno je pasao na svojoj, jesenjim suncem okupanoj livadi. Moja želja da odem do njega sve je više rasla, ali nisam, bilo mi je žao kvariti tu lijepu sliku kakvu danas rijetko mogu vidjeti, samo sam nijemo stajala i posmatrala ga, divila se njegovoj ljepoti, njegovoj smirenosti i stamenitosti, a u isto vrijeme u svojoj duši osjećala sam bol zbog sve manje ovakvih prizora.
Šta je u njegovoj duši, pitala sam se često. Da li shvata da ga posmatram. Nije me dugo držao u neizvjesnosti, veoma brzo imala sam jednu od najljepših posjeta. Otvorila sam vrata, a pred njima je stajao on, prelijepi sivi konj i znatiželjno me posmatrao. Mojoj sreći nije bilo kraja, a on kao da je znao da mi donosi sreću, da mi donosi prelijepe uspomene. A znao je, ma koliko nestvarno zvučalo!
Piše: Nermina Alihodžić- Usejnovski