Međunarodni dan maternjeg jezika uvijek je vrijeme kada bismo se svi trebali podsjetiti na važnost očuvanja jezika svojih predaka. Međutim, mene je ovaj podsjetio na nešto drugo.
Naime, kao koordinatorica Dječijeg kluba ULKBiH imala sam tu čast da budem prva koja će čitati pristigle učeničke radove. Moram priznati da sam se u početku malo bojala ovog posla jer nisam znala šta me očekuje. Jedan od prvih pristiglih radova već me ohrabrio. Poslan je iz Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo, napisala ga je učenica osmog razreda, Dea Menzildžić. Kako je tema konkursa bila Moj jezik-moj identitet, Dea je napisala pjesmu koju je posvetila svome jeziku-znakovnom jeziku. Njen način pisanja, njeni stihovi i njena poruka, oduševili su me. Svakim stihom koji sam čitala moje oči su dobijale veći sjaj. Nisam mogla, a da ovu predivnu priču o Deinoj pjesmi ne podijelim sa svojim učenicima. Ispričala sam im o Deinoj pjesmi, pročitala ju i pitala ih da li imaju nešto da kažu. I naravno, imali su. Te pametne glavice uvijk smisle pametnu stvar. Predložili su da u školi organizujemo sekciju na kojoj ćemo učiti Dein jezik, znakovni jezik.
Ideja me oduševila, kako zbog saznanja da ću biti bogatija za novo znanje, tako i zbog saznanja koliko su moji učenici spremni da prihvate druge i drugačije. Nadam se da imam bar malo zasluga za to. Ja ću se svakako potruditi da sa svojim učenicima naučim znakovni jezik, što i vama preporučujem, a za kraj vam poklanjam nekoliko prelijepih, pobjedničkih, stihova.
„Moj se jezik rukom slavi
znakovnim su ga nazvali.
Ima i on dobru formu
Ali mu ne daju normu.
……………………………….
Imam pravo na svoj jezik
Imam pravo na znakove
I ruke su lijepe moje
Govore i ne mole.
………………………..
Ruke su jake,a glas slab
Poruka jasna za kraj.
I gluhi imaju pravo na jezik
Bez riječi sa puno ručnih gesti.“
Dea Menzildžić
Piše: Nermina Alihodžič-Usejnovski