Bajo Sokolović, rodjen 1505. godine, odveden je, sa napunjenih 17 godina, iz sela Sokolovići u Carigrad, gdje su njega i ostalu djecu, koja su dijelila njegovu sudbinu, obučavali za najbolje vojnike janjičare. Bajo, koji mijenja ime u Mehmed, se ubrzo dokazuje kao izuzetan vojnik, vođa i vezir. Bio je veliki vezir čak trojice sultana – Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III, što nikome u turskoj carevini nije pošlo za rukom.
U djelu “Na Drini ćuprija” našeg najvećeg nobelovca stoji da su nekada davno, na neukrotivoj i nemirnoj Drini, stajale samo drvene ćuprije i skele koje bi nabujala rijeka porušila i odnijela sa sobom u nepovrat. Stoga, Mehmed Sokolović, na vrhuncu svoje moći, naređuje da se u Višegradu podigne most kome nema ravnog na čitavom svijetu! Unajmio je jednog od najboljih graditelja, Kodža Mimara Sinana, da sagradi ćupriju i ukroti Drinu, te da se na taj način oduži svome zavičaju.
Gradnja mosta trajala je punih sedam godina i on je predstavljao remek-djelo tadašnjeg graditeljstva. Ukupna dužina mosta iznosi oko 180 metara, a širina oko 6,30 metara. Tačno na sredini mosta nekad se nalazila mostovska straža sa drvenom kapijom i dvije mramorne ploče, a na jednoj od njih su ispisani stihovi pjesnika Nihadija:
“Na Drini u Bosni sagradio je veličanstven most
i razapeo red svodova na toj rijeci,
na toj vodi dubokoj i hučnoj.
Prethodnici njegovi ne mogaše ništa slično sagraditi,
po naređenju Božijem učini to veliki paša,
da bi se njegovo ime spominjalo s poštovanjem i blagodarnošću
i sagradi most da mu na svijetu nema ravna…“
I uistinu, nema mu ravna. Glavni lik Andrićevog romana je nijemi svjedok vijekova i posmatrač historije Balkana. Iako je tokom silnih ratova oštećen i nalazi se pod zaštitom UNESCO-a, i dalje stoji uspravno sa svojih 11 lukova i spaja ne samo obale već i ljude sa suprotnih strana Drine. On ima i dušu i tijelo, čuvar je od zaborava i krotitelj zelene, nemirne ljepotice.
Mehmed-paša nikad nije vidio svoj most. Ubijen je dvije godine poslije završetka gradnje od strane “ludog derviša”. Ostavio je nama u amanet ovu predivnu građevinu koja nam ne dozvoljava da zaboravimo velikog vezira niti prošlost naše domovine. I lijepo je to naš Ivo Andrić sročio:
“Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvijek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi, koji će za Božiju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila ljepša i čovjek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i Božija ljubav ugasnuti i nestati sa svijeta. To ne može biti.”
Piše: Ajla Šabić