Svaki put kad koračam konjičkim ulicama, u mojim očima se oslikava čarolija smaragdne Neretve i tajanstvenost okolnih uzvišenja.
Ne znam zašto, ali skoro uvijek me obuzme osjećaj ispunjenosti i ponos izviri na površinu. Duboko udahnem svježinu prirode i moji koraci počinju da prate neki poseban ritam. Svako doba godine budi posebne emocije. Sve boje savršeno pristaju ovom malom gradiću, koji se nikad nije bunio niti jednoj kombinaciji koju mu stvori priroda.
U aprilu, grane okićene proljetnim beharom stvaraju prijatan pejzaž i omogućavaju divan pogled na naš grad. Tada se sve budi. Priroda se budi. Ljudi se bude. I Neretva se nekako posebno ponaša, nekako je življa, i oživljava sve oko sebe.Ljetno zelenilo mami građane iz njihovih kuća i tjera turiste da mu se ponovno vrate. Okupan suncem, inspiriše umjetnike, koji iz dana u dan oslikavaju i opisuju tu prkosnu ljepotu naše čaršije, koja odiše godinama. Stara kamena ćuprija, čvrsta ruka koja spaja lijevu i desnu obalu Neretve i prijateljska ruka, koja spaja ljude, ruši svaku nedoumicu koja se stvori u čovjeku i ubija svaku sumnju o tome gdje njegovo srce pripada. Ne možeš da se ne vežeš za taj kamen.
Čak i kad ga jesenje kiše potope, on stoji kao sunce i unosi toplinu u naše srce. I kad padne noć, pretvori se u mjesec, osvjetljavajući putanju svakom čovjeku, svakom djetetu. A kakav doživljaj tek bude zimi, kada ulice prekriju gospođice pahulje, i kada se smeđe grane stope sa bijelim prahom, onako nebeskim, samo od Boga datim. Zimi, kada se sva svježina ovog doba uvuče u pluća, i natjera nas da udišemo kao nikad do tada. Ćuprija osnježena, planine već odavno na sebi nose snježnu bjelinu, asfalti postali bijeli, krovovi, drveće.
Ljepota od života.
I takav je moj Konjic. Ne opire se nikad prirodi i pušta da ga ona ukrašava. Bez obzira na doba godine, uvijek odiše ljepotom i tjera nas da ga zavolimo.
Piše: Amina Alić