Sumorni sivi oblak nadvio se nad komadom neba koji mogu vidjeti. Posmatram ga. Da li i on mene posmatra? Šta će mi poslati ovog puta, pitam se znatiželjno, tugu, radost ili, ne daj Bože, ravnodušnost, koje se nekako najviše bojim. Najgore sam se u životu osjećala kada sam bila ravnodušna, to je najteže stanje koje se može osjećati. Oblak se lagano kreće.
Pomislih – možda bih trebala tako i da razmišljam, lagano kako samo On može spuštati prelijepe pahulje koje jedva iščekujem. U iščekivanju radosti, spustih pogled na sesoki putić koji vodi do prelijepe stogodišnje česme koja se nalazi na sredini, sada već rijetko naseljenog, sela. Snijeg koji je padao prethodnih dana, ugažen je, stvorio se led koji je uzrokovala voda koja se iz česme slijevala prema meni. Snijeg više nije bijel, dobio je žutu i narančastu boju jer se pomiješao sa zemljom, blatom i životinjskim izmetom. Bez obzira što je zima, životinje, posebno konji i ovce, prolaze ovim putem, iako ih je puno manje nego nekada. Ovdje sam već više od sat veremena i nisam vidjela niti jednu životinju, vjerovatno su ranije prošle, mada bih voljela da mi u susret dođe bar jedan prelijepi pas koji će me vratiti u hladnu i ledenu prošlost, okovanu ledom, sjajnu uprljanim snijegom i začinjenu najljepšom simfonijom koju prozvodi zvuk vode na seoskoj česmi.
Sjajna ledenica koja se spušta niz česmu poslužila je kao produžetak cijevi i sada to nije česma u običnom betonu, nego česma u kristalima, koji sjaje kao najljepši dijamanti i takva predstavlja sav sjaj ovog prelijepog prizora. Sa lijeve strane je ledenim snijegom okovani hambar, imam osjećaj da će se srušiti čim ga led više ne bude držao čitavim, ali neće, znam da neće, znam da će svojim stajanjem prkositi vremenu i vraćati nam uspomene. Sa velikog starog duda ledenica se spustila skoro do vrha hambara, iskreno se nadam da će se otopiti prije nego padne na njega, oštetila bi, već zubom vremena nagriženi krov. Snijeg škripi pod mojom nogom, kao da me upozorava na veliku hladnoću koja je okovala moje selo, ali voda joj uporno prkosi i teče, ledi se, ali uporno teče, ne dozvoljava da i ona presuši.
Ponovo podižem pogled, zahvalna na radosti koju mi spušta svaka pahulja koja se zaustavi na meni, zahvalna na svakoj pahulji koja padne na uprljani put, zahvalna za svaku kap koja prkosi vremenu.
Piše: Nermina Alihodžić – Usejnosvski