Bez obzira koliko se burnih stvari ovih dana događa u našoj domovini, kulturna dešavanja ne trpe zbog toga. Ni ja se nisam dala omesti u namjeri da posjetim utakmicu između hokejaških reprezentacija BiH i Turske, i drago mi je zbog toga.
Ledena dvorana dočekala nas je u svoj svojoj raskoši, led se caklio, a po njemu igrale prelijepe sjene raznih oblika. Sve je najavljivalo da će se desiti čarolija. I, čarolija se i desila. Na ledu se pojavio on, njegovo visočanstvo, Vučko, koji je slavio svoj trideseti rođendan, a nas je počastio povratkom u prošlo, mnogi kažu, bolje vrijeme. Ne znam koliko su tada bile posjećene hokejaške utakmice i koliko su one bile značajne, ali znam da ova jeste jer se se igrala u Zetri, jer se igrala na Vučkov rođendan, jer su je igrali Zmajevi.
Kada su naši Zmajevi izašli na led, prepuna Zetra je odjekivala, a posebno kada je postignut prvi pogodak. Moram priznati da i nisam bila posebno upućena u pravila ove igre, ali na svu sreću pored mene je sjedio Aleksandar Knežević, bivši hokejaški reprezentativac BiH i vatreni navijač hokejaških Zmajeva koji je svoje znanje nesebično dijelio i detaljno mi objašnjavao dešavanja na terenu, a bilo ih je raznih, od isključenja na 2 ili 10 minuta, do padova igrača i sudija.
Ali, prava čarolija nije bila na ledu, ne ona je bila izvan leda, na tribinama. Koliko samo ljubavi prema domovini u nama ima, koliko nam je malo potrebno da budemo na nogama. Svaka prilika, svaki pokret prema protivničkom golu, donosio je posebnu čaroliju na tribine. Svakim trenutkom koji sam provela na ovim tibinama moje srce sve je više lupalo, svakim trenutkom postajala sam bogatija, za nova prijateljstva, za nove spoznaje, za nova znanja. Nadam se da je ovo samo jedna od senzacija koje će nam priređivati hokejaški Zmajevi, a mi ćemo ih, svakako, bodriti.
Piše: Nermina Alihodžić-Usejnovski