Stojim na željezničkoj stanici, ne skidam osmijeh sa usana, još malo i ti i ja ćemo biti daleko, daleko od ovog grada, od ovih ljudi koji nam žele zlo. Daleko od svega što nas je razdvajalo. Ubrzo ćemo biti samo ti i ja, mi.
Stojim na željezničkoj stanici, u ruci držim dvije karte za daleko mjesto, čekam te već 50 minuta, još malo i naš voz će otići. Požuri! Čekam te. Čekam. Nema te. Voz odlazi. Ja i dalje stojim na peronu broj 3, a tebe još uvijek nema. Nećeš ni doći…
Zvuči poput odlomka iz neke knjige? Ne, zvuči kao svakodnevnica.
Svi mi čekamo nekoga, iščekujemo nečiji povratak, radujemo se zagrljaju, poljupcu, najdražim smeđim očima.Međutim taj neko nikada neće doći. Kupio je kartu za neku drugu liniju i već davno, davno otišao. Ne znam kako se to desi, ali desi se. Od danas do sutra osjećaji se promijene, ljudi jednostavno požele da odu, daleko, negdje gdje ih čeka nešto novo. Kada se to desi, treba ih pustiti, neka idu. Oni nam svakako više ne mogu donijeti sreću. Teško je, znam.
Ali zašto?
Ali zašto nam je tako teško osloboditi se? Zašto je tako teško zaboraviti?
Zato što mislimo da je prošlo vrijeme bilo bolje, da je imalo veću vrijednost, da smo tada bili sretniji, ta sjećanja varaju. Pogledajte na prošlost malo trezvenije i vidjet ćete da ništa nije bilo tako bajno, to su zapravo varke prošlih slika. Oslobodite ih se, pospremite taj nered u svojoj glavi i napravite mjesta za nove ljude i nova sjećanja.
Piše: B.J.