I ne opazih kad se došuljalo pored nas. Rasulo je svoje raskošne boje i mirise i u sve nas usadilo neobjašnjive, posebne nemire. Zaokupljena svakodnevnim obavezama i ne shvatih šta se dešava oko mene. Prilazim školi. Čuje se nevjerovatna graja, koju odavno nisam čula. Šta je ovoj djeci, razmišljam. Prilazeći im, shvatam da me nisu ni opazili. Posmatram grupice djece. Bezbrižno se igraju, neki fudbala, neki skakuću po iscrtanim kvadratima. Opažam njihovu bezbrižnost i posebnu razdraganost. Pokušavam ju shvatit. Iskreno, ne uspijevam.
Uskoro do mene dolazi neki miris, poznat miris, ali ne razaznajem od čega je. Okrećem se oko sebe i ugledah ga. Njegovo veličanstvo, behar. Prelijepi bijeli behar koji se šepuri svojim sjajnim cvjetovima, kao da zna da nam donosi lijepe vijesti.
Stojim ispred škole i mirišem behar, ali ne, ja nisam tu, nalazim se skoro 20 godina daleko, nalazim se ispred dvije kuće koje služe kao ratna škola. Oko mene su obeharale trešnje koje svojim mirisom mame razdragane dječije glasove. Sjetih se tih, za nas, tada djecu, razigranih proljetnih dana, sjetih se šetnji pored obeharalih trešanja, u sjećanje mi dođoše prekrasni kesteni koji svojim mirisnim i bogatim krošnjama prkose svima oko sebe. Dvije kuće, kao dva sužnja, stoje jedna naspram druge prkoseći ratnim okolnostima i odjekuju razdraganim glasovima kakvi samo u proljeće mogu biti.
Loptica je doskakutala do mojih nogu. Trgnuh se i vratih u stvarnost. Podižem lopticu, s osmijehom ju vraćam u igru i produžim u školu, sretna i zadovoljna njihovom igrom, njihovim ushićenjem i njihovom radošću. A ko ono spomenu da današnja djeca nemaju djetinjstvo?
Piše: Nermina Alihodžić-Usejnovski