Da bi bio sretan,čovjek mora imati nešto za šta je vezan. Baz toga nečeg,život bi postao samo puko lutanje po bijelom svijetu i ne bismo znali gdje i kome pripadamo.Kada smo vezani,zamo da ćemo se jednog dana vratiti..
Ramazan je.Ja,djevojčicau liku žene,koračam ovom prašnom ulicom bez imena,tako daleko od zavičaja.Prije par mjeseci krenula sam trbuhom za kruhom,što bi se reklo,a danas me hiljade kilometara dijele od rodne grude,od moje Bosne.
Nedostaje mi moje mjesto i sigurnost koju sam imala u roditeljskom domu.Ali,još više mi nedostaje Ramazan sa najbližima i miris Mjeseca oprosta i milosti.
Ramazan nije isti kad sam daleko od kuće,nema zajedničkih iftara i sehura,a vallahi teško je postiti sasvim sam.
Predala sam se svom Gospodaru u potpunosti i stalno dovim da se vratim u zavičaj.Tuga mi grudi razdire,ali inšAllah neću čitav Ramazan,provesti sama,vratit ću se,uz Allahaovu pomoć.
Želim čuti majčin glas koji me budi na sehur,onako snenu i pospanu,ali i sretnu jer započinjem post u Njegovo ime.Želim da,kao nekada,obučem stare šunjalice koje odveć dobro poznaju moju mahalu i odem do pekare po svježe ramazanije.
U glavi mi je već prisutna ta jedna slika u kojoj prolazim ulicom netom prije akšama,a mala djeca nazivaju mi selam.Na njihovim licima blista svjetlost,a njihove tople,iskrene oči pružaju pogled u neiskvarenu,dječiju dušu.Stari pekar pakuje ramazanije i dijeli kupcima,uz gratis osmijeh.
Ponekad bi kome od djece dao i slatku kiflicu ili pletenicu,samo kako bi ih vidio kako se smiju od sreće.Pri povratku iz pekare,mirisale bi ruže u malehnom sokaku.
Iz godine u godinu ,čini se,miris ruža bi bivao jači,ljepži i zanosniji. Čitav sokak odiše svježinom i ljepotom.Šarene bi se ruže zadržale i u kos,njihov bi se miris,još dugo nakon izlaska iz sokaka,osjetio na koži.
A tek iftar u Bosni.Atara sofra,sahani i prava bosanska kahva,aman,koji merak u akšam.Svi zajedno sjedimo i iftarimo i nikad nismo bliži jedno drugome nego kad zajedno izgovaramo molitvu Gospodaru i zahvalimo Mu se na svemu što nam je pružio.
Eh kamo puste sreće da sam i sad mala djevojčica kojoj je najveća briga šta obući na teraviju i koji kolač spremiti sa majkom za iftar.Voljela bih još jednom proći kroz te godine života,ali sada imam samo sjećanje…
Jesu li bezbriežne noći,u kojima bi me moj dragi otpratio sa teravije kući,zauvijek iza mene?
Hoću li više ikada doživjeti one duge razgovore s njim sve do sabaha i sva ona silna,topla obećanja?
Bit će kako je suđeno.Tako mi je uvijek govorila majka kad god bi me spopale sjetne misli.Težak mi je ovaj ramazan,riječi ne mogu dočarati tu bol,ali,ipak,Bosna je moje“ nešto“čemu se vraćam.
Ja znam gdje i kome pripadam i znam da ću se jednog dana vratiti.Možda baš na Ramazan,ko to zna…
Piše: Ajla Šabić