Bajram je bio i ostao simbol radosti, veselja, osmijeha i posebnog respekta. To je vrijeme uljepšavanja, ukrasa, oblačenja nove odjeće koja u nama uliva novu nadu i ljudsku dušu čini raspoloženom i sretnijom. U njemu se u jednom glasu stapaju riječi svih osoba upućivanjem dova, lijepih želja i srdačnih čestitanja, uzdižući se iskonskom snagom iznad preokupacija ovozemaljskih interesa.
Oko pet stoljeća u našim krajevima pod bajramom su poznata dva islamska posebna dana: Ramazanski i Kurbanski, ili kako ga neki popularno nazivaju, Hadžijski bajram. Onaj dio stanovništva naših krajeva koji je prihvatio islam, zajedno s njim preuzeo je i obilježavanje ta dva mubarek dana, kao i način i vidove njihovog manifestiranja. Naravno, u sve to unosio je i dio svog kulturnog naslijeđa, shodno društvenim, ekonomskim i drugim mogućnostima. Nekada su, usljed društveno-historijskih uslova i ekonomskih mogućnosti, ti dani bili posebno obilježavani, pa je za tim i naš narod nostalgično znao i u pjesmi žaliti:
Ni bajrami više nisu,
Kao što su nekad bili!
Međutim, čežnja za ovim posebnim danima, punim sjaja, radosti i veselja, ostala je tokom čitave godine, pa je to narod i u pjesmi lijepo izražavao:
Bajram ide, bajramu se nadam…
Inače, bajramima je pridavao posebnu pažnju svaki musliman, bez obzira na stepen svoje praktične privrženosti islamu. Ako se i desi da je neki musliman, kao individua, indiferentan spram određenog islamskog učenja ili propisa, on osjeća bajram, jer gotovo svi oni nose daleki eho bajramskog veselja iz djetinjstva i mladosti, dok su se nalazili u krugu roditeljskog doma, mahale ili sela.
S obzirom da gotovo svi muslimani, manje-više respektiraju te dane i učestvuju, na ovaj ili onaj način, u njihovom obilježavanju, neophodno bi bilo ukazati na islamske propise u vezi s tim danima, kako bi naši postupci bili što bliži islamskom obilježavanju tih mubarek dana.
Piše: Šefik Kurdić