O autoru: Jasmin Agić je rođen 1982. godine u Zenici. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je velikog broja književno-kritičkih tekstova i eseja, objavljivanih u domaćoj dnevnoj štampi i stručnoj periodici. Književnu kritiku i esejistiku, obajavljivao je u časopisima za književnost i kulturu kao što su “Odjek”, “Život”, “Sarajevske sveske”, “Diwan”… Autor je niza radio dokumentaraca, posvećenih najznačajnijim savremenim bosanskohercegovačkim književnicima.Književni kritičar, teoretičar, novinar i prozni pisac, Jasmin Agić pripada mlađoj generaciji pisaca iz Bosne i Hercegovine.Dosada je izdao nekoliko knjiga, među kojima se ističu Gospođica Biljana Tepaj i druge priče (prva autorova objavljena knjiga,2013),Neprijatelj normalnoga (2014), Bahka (2014),Posljednja igra leptira (2014) i dr.Agić se ističe kao veoma spretan pisac kratke proze i kao spisatelj posvećen njegovanju jezičke kulture i radu na oblikovanju sopstvenog umjetničkog stila.
Umjetničku prozu godinama objavljuje u najrecentnijim književnim glasilima u zemlji. Ciklus od pet pripovjetki uvrštenih u knjigu pod nazivom “Glasovi”, dramatizovane su za potrebe radija. Knjiga „Bahka“ je tiskana 2014.godine.Prvo predstavljanje knjige, autor je imao na posebno organizovanoj književnoj tribini Muzeja grada Zenice, gdje su o knjizi i njenim umjetničkim dometima govorili književnik Adnadin Jašarević i povijesničar Ikbal Cogo.
Autor Jasmin Agić, živi i radi u Sarajevu.
Recenzija knjige „Bahka“:
Opis knjige može stati u dvije riječi: fantastična knjiga i odličan autor. Ali, krenim redom:knjiga se sastoji od osam priča, od kojih je šest napisano u formi kratke priče, a dvije su duže pripovijesti.Sve priče su različite tematike, kojima nas autor upoznaje sa poviješću na različitim lokacijama svijeta. U pričama prepoznajemo originalnost i specifično izgrađen jezik i stil, iako se radi o piscu početniku.Tako, imamo priliku čitajući knjigu, upoznati Džafer-bega Osmaka, staroga Sarajliju sa Vratnika, koji na samrti priča svoju životnu priču, zatim putujemo u 1564.godinu u tamnice u Havani, glavni grad potkraljevine Nove Španjolske,i čitamo o životu Jeronima. U priči „Misionar“ upoznajemo don Fabrizzia, koji pokušava u Bosnu, gdje vladaju bogumili-jeretici, donijeti novu, katoličansku i papsku vjeru.
Citat iz priče „Misionar“:
„Peti je dan već bio na izmaku i don Fabrizzio je počeo zaboravljati udobnost dubrovačkog gostoprimstva.Prašnjavi, krivudavi put koji je kroz šumovita brda vido prema banovom dvoru postajao je sve naporniji. Iako se godina primicala svome najtoplijem dijelu, bilo je mjesta na tom putovanju kada su, po don Fabrizziovu nalogu, sluge vadile debele ogrtače kojima je onda taj slabunjavi i zimogrižljivi papski nuncij zamotavao grudi i leđa. Lice mu je bilo namršteno. Kroz glavu su mu prolazile svakojake misli. Četvrti put dolazi u Bosnu istim poslom i svjestan je da će ishod ove ekspedicije biti isti kao i prethodna tri. Prisjetio se oduševljenja s kojim je dolazio u ovo planinsko kraljevstvo prvi puta željan da govorništvom, knjigama i milošću iskorijeni bogumilsku herezu. Narod ga je dočekivao s podozrenjem, a plemenitaši sa poklonima. Sjetio se kako su mase na trgovima gdje je širio istinu Svete stolice nepomično buljile u njega i kako su poslije svakog njegovog poziva da odbace pagansku vjeru krotko prilazili njemu potčinjenim misionarima i javno priznavali grijehe, kunući se, sa rukom položenom na latinsku Bibliju, kako od sada kao jedino božanstvo priznaju samo Krista Spasitelja…..“
Jedina priča u knjizi, koja se po sadržaju i autorovom stilu pisanja, razlikuje od ostalih je priča „Bahka“(mitsko biće). Priča govori o Hariju, koji je prije svega beskrupulozna osoba,a sami završetak priče, je i neobičan i iznenađujući.
Za sve čitatelje, ljubitelje novih autora, kratkih i smislenih priča, sa dinamičnim dijalozima i definiranim odnosima među glavnim likovima u priči, koji su spremni da usmjere svoju čitateljsku pažnju ovakvoj vrsti pisane riječi, preporučujemo da pročitaju knjigu „Bahka“, svojevrsnu stilsku i tematsku vježbu u pisanju, mladog Jasmina Agića.
Piše: Igor Strutinski