Sijelo uz ćeteniju


PODIJELI.

Kada prvi snjegovi zametu puteve i ogrnu krovove kuća bijelim plaštom, običaj je bio da se naprave velika sijela na kojoj bi se pravile ćetenije. U udobnosti toplog doma, pucketanje vatre iz šporeta i obilje sevdalinki, djevojke bi ispekle brašno i ostavile ga da se ohladi u snijegu. A dok bi se brašno hladilo, one bi ušpinovale šećer, vodu i limun i krišom pogledavale prema momcima. Čim bi uhvatila pogled nekog od momaka, djevojka bi oborila oči, a rumen bi joj oblio lice. Mladić bi to primijetio, pa bi malo nakrivio fesić, ispravio ramena i ponovo vapio za njenim pogledom. Djevojke bi, rukama koje su prethodno dobro namastile uljem, uzele stvrdnutu, ljepljivu agdu, oblikovale valjak i presavijale bio ga dok ne pobijeli, a zatim od njega napravile obruč. Na široku demirliju bi postavile obruč od agde i ohlađeno brašno, pa bi pravile kolutove i brašno bi stiskale i mijesile. Kolo bi se okretalo, sve dok se ne iskonča. U tome su im momci rado pomagali jer su svi željeli da “slučajno” dodirnu ruke djevojke, pa bi se u njima rasplamsala vatra ljubavi koja bi grijala čitavu sobu. Momci i djevojke bi zaboravili da napolju šibaju hladni, zimski vjetrovi, bili bi fokusirani samo na pravljenje ćetenije i rumene obraze djeva. Kada bi ćetenija bila gotova, izrezali bi je na komade od po desetak centimetara i svako je pokušavao omiljenoj osobi staviti u usta prvi zalogaj ćetenije, ne bi li ta osoba suhu ćeteniju, onako, iz usta, prosula u lice davaocu. Momci, prepredene lisice, bi namjerno prosuli ćeteniju po djevojkama koje bi skidale svoje šamije da bi im momci očistili kosu. Sijela bi trajala do kasno u zoru. Momci bi slali ćeteniju roditeljima djevojaka kako bi im oprostili što su se tako dugo zadržali na sijelu, a djevojke bi slale ćeteniju komšijama da bi im se izvinule što su čitavu noć glasno pjevale i prekidale njihov san.O ovakim sijelima pričalo bi se danima i danima poslije. U današnje vrijeme, običaj pravljenja ovog tradioionalnog bosanskog jela je gotovo zamro. Eh kamo sreće da možemo bar na jedan dan vratiti vrijeme stotinjak godina unazad, ašikovati do zore i čistiti ćeteniju iz kose svojih djeva. Koji bi to bio merak.

Piše: Ajla Šabić