Šta je čaršija, ustvari? Da li je to samo definicija centralnog dijela nekog grada, šehera ili kasabe ili je to, ipak, nešto više, nešto dublje i mističnije? Prije stotinjak godina, isto je pitanje postavio sebi čuveni francuski arhitekta Le Corbusier. Po njegovom mišljenju, čaršija predstavlja savršen urbanistički izraz:
„To je za mene urbanističko savršenstvo, unatoč tome što se ja bavim modernom savremenom arhitekturom i urbanizmom… Moram priznati da nikada nisam uspio načiniti plan grada ili naselja koji bi barem bio sličan čaršiji i mahalama“.
Čaršija je duša grada, žila kucavica, mjesto gdje sve počinje i završava. Ona predstavlja jednu od najvažnijih karakteristika osmanskog grada, ona je njegov komercijalni centar, zona u kojoj se obavlja većina privrednih aktivnosti, ali i više. U čaršiji se moglo saznati sve i svašta, kupiti sve ono što je tadašnjem čovjeku bilo potrebno, pojesti, zasladiti i naučiti nešto novo, ali i ono najvažnije, psihički se rasteretiti. Stari čaršijaneri su imali običaj reći: „Prohodaj po čaršiji, pa ako ništa ne kupiš i ne pojedeš, makar će ti se duša razgaliti“.
Zenička čaršija je bila jedna od poznatijih i nije zaostajala za ostalim velikim čaršijama poput sarajevske, travničke, fočanske i sl. Razlog razvijenosti i posjećenosti ležao je u povoljnoj geografskoj lokaciji i razvijenosti poljoprivrede i stočarstva u Zenici i njenoj okolini. Ulice su bile pokrivene kaldrmom raznih boja, koja je pored estetskog izgleda obezbijedila i to da čaršija nikada ne bude prljava i blatnjava. Stari Zeničani su živjeli po pravilu: „Ono što je stečeno pravedno, odnosno pošteno, nikad neće propasti“ , tako da u tadašnjoj Zenici nije bilo zinaluka i lopovluka, a čaršijom je vladala udobna, meraklijska atmosfera. Bilo je puno povjerenja i suosjećanja između ljudi, trgovci i zanatlije su nudili svoju robu često na zajam i veresiju, jer su vjerovali svojim mušterijama. Ulice su odisale nekim veseljem i šarenilom, najprije zbog raznobojnih nošnji, ali i stila gradnje, starih dućana i svakakvih raznolikosti, jer je i u to doba Zenica bila naseljena muslimanima, pravoslavcima, katolicima, jevrejima i romima. Živjelo se u zajedništvu, nisu se pravile razlike, drugovalo se i veselilo kao jedno, obilazilo se i poštovalo ono drugačije i upravo je ta raznolikost i neustaljenost obogaćivala sveukupnu sliku zeničke čaršije i atmosfere u njoj.Iza svakog ćoška dopirao je žamor ljudi, čulo se kuckanje čekića, širio se miris kahve i svježeg peciva, a nerijetko se mogao zateći neki majstor ili bazardžija, kako sjedi ispred svoje radnje i uz čibuk, slatko srče svoju kahvu u iščekivanju sljedeće mušterije.
Najčešći i najbitniji zanati zeničke čaršije su: aščije(kuhari), atari(apotekari i travari), berberi(brice,frizeri), ćurčije(krznari), dogramadžije(rezbari i drvodijelci), džamdžije(staklari), tahmidžije(pržači kahve), sarači(kožari), kundurdžije(obućari), mudželiti(knjigovezci) i mnogi drugi. Za sve ono što se nije moglo naći i kupiti, čekao se vašar. Vašar se održavao jednom godišnje, tačnije sredinom mjeseca maja i trajao je tri dana. Ovaj događaj je za Zeničane predstavljao mnogo više od mjesta gdje se može nabaviti što ti srcu volja. Njega su svi čekali; i mlado i staro, tu su se rađala nova poznanstva, zagledanja, ali i ono najslađe: ašikovanja i nove ljubavi.
Sve u svemu, čaršija i atmosfera u njoj predstavlja ideal, zlatno doba Zenice i svih bosansko-hercegovačkihgradova i kasaba. Imali smo nešto savršeno, imali smo, ali nismo znali cijeniti. Zamađijao nas je zapad, moderno doba i želja da imamo više od onoga što nam je potrebno. Dolaskom industrije i novog doba, mijenja se sve: standard, društveno raslojavanje, drugačiji sistem vrijednosti, a Zeničanin kao i svaki drugi Bosanac i Hercegovac uporno pokušava postati nešto što po prirodi nije. Zato naše duše ne osjećaju onu veličanstvenu radost i spokoj, ono čime su duše naših starih bile ispunjene.Rijetko će koji stranac povjerovati u sve ovo gore napisano, pod sumnjom će mu biti opisano stanje, sav taj merak, sva raskoš u kojima je bosansko srce uživalo i zapitat će nas: „Pa, ako je bilo tako kao što tvrdite, zašto ste se odrekli svega toga i šta se desilo“? Pitamo se i mi isto, do dana današnjeg. Duboko u sebi i dalje osjećamo taj „čaršiluk“ iz davnina, dok naša duša i dalje vapi za njim.
Piše: Dženan Bilajac
Izvor podataka i slika: M.Sarić, „Zenička čaršija i mahale“, 2006
