Medije sve više i više preplavljuju besmislene pjesme koje navode ljude na agresivnost i loše ponašanje. To su pjesme (nazovimo ih krimi pjesmama) koje umjesto da odgajaju mlade na pravi način, ustvari, pričaju o drogi, alkoholu i nipodaštavaju istinske vrijednosti u životu.
Veliki doprinos vraćanju prave, kvalitetne muzike među ljude dao je sedamdesetogodišnji muzičar Pašo Šabanović. Sarajlije odavno znaju Pašu kao čovjeka koji uveseljava šetače Ferhadije svojom elektičnom gitarom na kojoj svira hitove iz ‘7o-tih i ’80-tih godina. On se ustrajno bori protiv prevlasti današnje “muzike” i nastoji da barem djelić kvalitetne evergreen muzike sačuva od smrti. U današnji vakat, čak i muzika se sluša po sistemu “Gdje svi Turci, tu i mali Mujo” jer mladima je, nažalost, bitnije koliko pregleda ima neka pjesma na youtubeu nego koliko se njima neka pjesma sviđa. Nekada je, kako kaže Pašo, muzika nazivana umjetnošću, muzičari su se cijenili prema zaslugama i kvaliteti njihovog glasa.
Pašo, iako je sada u penziji, izlazi na ulicu sa svojom gitarom, svira evergreen hitove i prodaje iste onima koji žele. On ne svira zato što mu treba novac, svira isključivo zbog ljubavi prema muzici i zbog želje da mladima barem malo približi prave vrijednosti života pomoću žica na svojoj gitari. Nerijetko se desi da ljudi ne slušaju njegovu melodiju, te pomisle da on ustvari prosi, pa mu ostave sitniš ili kupe sendvič, a on zapravo čuva smislene pjesme od zaborava i uživa u svojoj najvećoj ljubavi – muzici!
I ovog proljeća, drage Sarajlije i turisti imat će priliku vidjeti ovog muzičara kako svojim prstima, koji lutaju od jedne do druge žice na gitari, šapuće o ljepoti jedne pjesme, o vrijednostima koje se kriju u svakom stihu i o nadi da će jednog dana svanuti jutro kada će neko napokon shvatiti da je muzika mnogo više od pukog nabacivanja riječi na prazan papir. Muzika je struja koja ulazi u naša srca i čini ih toplim, ona je ljubav koja izražava ono što se ne može reći naglas a o čemu je nemoguće šutjeti. Muzika je tu da progovori onda kada riječi presuše.
Piše: Ajla Šabić