Topot konja odavno se ne čuje bosanskim selima. Sve je utihlo, samo stari hambar stoji i čuva dah prošlosti. Obrastao trnjem i šumom, izgleda kao usamljeni vojnik koji se bezuspješno pokušava odbraniti. Iznad njega, seoska kaldrma vapi za zvukom koraka, kojih je sve manje.
Čujem zvukove svojih koraka kako odzvanjaju ovom tišinom. Kaldrmi podarim korak, a hambaru posjetu. Ulazim kroz niska vrata oko kojih je ispletena paukova mreža. Vrata škripe, odavno ih niko nije otvorio, kao da mi ovim zvukom zahvaljuju na posjeti. Oprezno ulazim u hambar i u njemu zatičem blago, pavo bosansko blago.
Na lijevoj strani zida je okačena tamburica, koja je bila najvažniji predmet na bosanskim sijelima, uz koju su pjevane najljepše sevdalinke, uz koju se ašikovalo, sevdisalo i zaljubljivalo. Ispod nje stoji ibrik, pravi bosanski ibrik, koji su kovale vješte ruke seoskog kovača. Pored je preslica, koja svjedoči o vrijednim rukama naših predaka. Na stolu je prostrta ručno tkana bošča na kojoj se vide tragovi pegle na žar koja je stajala odmah do stola. Na stolu je stajao željezni tanjir koji se ranije nazivao „sahan“, a na zid je bio naslonjen točak koji je svjedočio postojanje konjskih kola.
Sa ushićenjem sam posmatrala ove čuvare prošlosti. Debeli sloj prašine koji se nalazio na njima, otkrivao je njihovu usamljenost. Izlazim iz hambara, a vrata me ispraćaju svojim škripanjem. Sretna zbog pronalaska bosanskog blaga koje će još vijekovima svjedočiti fascinantnu bosansku povijest odlazim, a kaldrmu ostavljam u tišini kojom odzvanjaju samo moji koraci.
Piše: Nermina Alihodžić – Usejnovski