Novembar je, sjedim u pretoploj studentskoj sobici i slušam Šobića. Negdje sam pročitala da je i on proveo svoje studentske dane baš u ovom istom domu i pomalo me raduje ako je to tako. Taj veliki čovjek je kročio istim stubama kao i ja, stvarao svoja djela u istoj toj maloj sobici i ponekad zamišljeno gledao kroz prozor tražeći inspiraciju.
Ali, ko je zapravo bio Miladin Šobić i kako je moguće da nakon toliko vremena bude još uvijek važan akter u životima tako mnogo studenata?
Ono što se zna o Šobiću jeste da je bio crnogorski kantautor i pjevač, rođen je 1956. godine u Nikšiću gdje je odrastao i završio osnovnu i srednju školu.
Ne, ne. Predomislila sam se, ne želim pisati o činjenicama iz njegovog života koje možete pročitati na stotinu različitih stranica. Njegova biografija je ista, nije se mijenjala niti će se ikada promijeniti. Želim da malo više pažnje posvetim njegovim pjesmama, njegovom načinu pisanja i pjevanja. Šobić je tako unikatan, tako jedinstven da niko nikada neće moći da bude kao on. Pisao je na jednostavan način, dok su se drugi umjetnici nadmetali u slabo razumljivim poetskim metaforama, Šobić je kroz svoje pjesme provlačio ljubav, prijateljstvo, studij, teme koje su nam svima poznate.
Iako su pjesme autobiografske, u mnogima možemo pronaći i dio sebe. Neke nas tješe, neke nasmiju, neke izmame suze, a neke nam pak daju mir. Šobićev neponovljiv glas je pjesmama davao posebnu čar. Često čujem kako Šobić nije zaslužio slavu koju je imao, da nije znao da pjeva i da su tekstovi smiješni, međutim ja bih rekla da Šobić nije štivo za svakoga, ne nose svi sjećanja na studentse tuge i prošle ljubavi u srcu pa da shvate riječi tog velikana. Miladina već dugo, dugo nema na muzičkoj sceni, niko ne zna gdje je, ni šta radi, ali svi željno iščekujemo njegov povratak i nadamo se barem još jednom albumu i pjesmama poput „Srednjoškolka“, „Hram ljubavi“ i „ Bio sam jednom novembar“.
Piše: Jasmina Bajrami