Izašavši iz harema Čaršijske džamije, sijedi, pogureni starac izvadi šačicu bombona iz sakoa i zašušta njima. Dječica se sjatiše oko njega poput jata golubova, a on im svima dade po jednu bombonicu u šarenom, ukrasnom papiriću. Vrućina je taj dan bila nesnosna. Starac se napio vode na Konjskoj česmi, zahvalio se Allahu dž.š. na Njegovoj milosti i sjeo u hladovinu. Dječica se okupila oko njega, očekivajući neku priču iz njegovog života kakve je uvijek pričao kad je dobre volje.
Starac je pogledao u daljinu i započeo kazivanje o jednom svom snu.
“Sanjam ti ja ko biva da sam u Džennetu. Aman, djeco moja, onakve ljepote čovjek se ne može nasititi. Ljudi, sretni i nasmijani, sve insan ljepši od ljepšeg, sjede zajedno i uživaju u blagodatima. A tamo negdje, pri kraju, sjedi čovjek, sam, odvojen od svih, spustio glavu a tuga mu frca iz očiju. Priđem, nazovem selam i upitam ga zašto ne sjedi sa drugima. A on reče kako ne može s njima u društvo jer mu sin nikad nije Fatihu proučio, pa mu je zabranjeno da sjedi sa ostalima. Reče još i da mu je sin alkoholičar iz Banjaluke i kaza mi još njegovo ime i adresu, i zamoli me da odem i da ga usmjerim na pravi put. Utom se ja probudih, a znoj me oblio, strahota..
Ispričam ti ja ženi šta sam usnio i kažem joj da bih volio otići u Banjaluku kod sina mu, a ona će ti meni da se manem ćorava posla. I tako ja prodeveram nekoliko dana. Bez sna, bez jela, samo mi odlazak pred očima. Ustanem ti jedno jutro, poselamim ženu, spakujem nešto odjeće i pravac Banjaluka. Nađem tu i tu ulicu i upitam prolaznika za tog i tog, kadli stvarno, taj čovjek postoji i sve je kao što mi je čovjek u snu kazivao. Pokucam na vrata, otvori mi čovjek blijedog lica i upalih očiju i drsko upita šta hoću. Kažem mu da me je poslao njegov otac. Gledao je u me netremice, ne znavši da li da me napadne ili da mi povjeruje jer sam u tom trenutku bio mrtav ozbiljan. Uđosmo u kuću i ja mu ispričam svoj san, sve do detalja. Gorke suze je prolio taj moj Banjalučanin, pregorke, djeco moja. Sklupčao se poput ranjene ‘tice i kroz jecaje pričao kako je zgriješio prema ocu još za njegova života i mislio je da je prekasno za očev halal.
Golubovi moji lijepi, roditelji su vam prijatelji bez povlastica. Dušu bi svoju dali samo da bi vi izrasli u pravog čovjeka. Slušajte ih i poštujte jer jednom će i njih nestati sa dunjaluka. Moj ti se Banjalučanin gorko pokajao i još uvijek ga peče savjest, odlazi svaki dan ocu na mezar i uči mu Fatihu. Svoju životnu lekciju naučio je na težak način i kad bi mogao vratit vrijeme, nikad se ne bi o roditelja onako ogriješio. A vi, djeco moja, učite na njegovom primjeru i poselamite kod kuće”
Starac uze svoj štap i laganim koracima ode ostavivši djecu da razmišljaju o lekciji koju su taj dan naučili.
Piše: Ajla Šabić