Biljanu Trifković poznajem već mnogo godina. Još uvijek je kao i onda kada smo se upoznali: puna života, željna rada, obrazovana i puna neke energije koja danas nije uobičajena. Skupa smo odrastali uz zeničko pozorište, kao članovi tadašnje Dječije scene. Moja sudbina je ostala teatar, a Biljana se otisnula na humano putovanje. Kažem humano, jer se bavi osobama sa poteškoćama u razvoju u društvu u kome živimo, i u kome vladajuće strukture imaju više razumijevanja za zbrinjavanja pasa, nego ljudskih bića. Našli smo se u Cabaret Clubu i popričali o njoj i onome što čini.
– Znam da je jako teško svesti ovu priču u deset minuta, ali pokušajte nam u najkraćim crtama objasniti otkuda vaša ljubav prema radu sa djecom i osobama sa posebnim potrebama? Kako je to sve, zapravo, počelo?
Ljubav prema nekome jednostavno se desi. Tako je u bilo kojoj životnoj situaciji i sa bilo kime. Ljubav, povezanost, razumijevanje, poštovanje, tolerancija, …i sve ostalo što čini sklad u bilo kojem odnosu, je zapravo ključ jedne dobre (u ovom slučaju) saradnje i uspjeha. Uspjeha u smislu, da neki moji afinititeti koje sam imala, te koje sam dograđivala kroz formalno i neformalno obrazovanje, i kroz dugogodišnje iskustvo, su na najbolji način preneseni na druge (u ovom slučaju na osobe sa poteškoćama u razvoju). I kao takva sam prihvaćena sa njihove strane, sa svim tim elementima koji su za njih privlačni i koji su mi zapravo pomogli da im se približim na jedan suptilniji način, koji će otvoriti nihova srca i zauzvrat mi ponuditi iskrenost i ljubav. Ljubav vremenom postaje toliko velika da ne postoji ništa što bi narušilo taj međusobni sklad. Tada dobijete obostrano zadovoljstvo i uspjeh. Eto tako je nastala ta ljubav prema ovom pozivu koji podrazumijeva rad sa osobama sa invaliditetom, jednostavno se desila, i neka je!!!
– Za one koji su se uvijek pitali, možete li nam objasniti šta je posao koji trenutno radite, a u vezi je sa osobama sa poteškoćama u razvoju?
Trenutno sam uposlena kao radni instruktor u JU za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju osoba s poteškoćama u psiho-fizičkom razvoju Zenica, i u okviru ovoga posla radim radno osposobljavanje u Dnevnom centru pri školi, za osobe sa poteškoćama u razvoju, koji u prosjeku imaju oko 20 godina, te obavljam radno okupacione radionice koje su u planu i programu rada škole. To podrazumijeva neposredni odgojno obrazovni rad, individualizirani rad, te rad u grupi, a sve u cilju sticanja novih vještina koje će ovim mladim ljudima, kao prvo upotpuniti život, ali ih i osposobiti da puno toga kroz život rade sami. Vrlo slično samo što se radi o starijim korisnicima (iznad 22 godine starosti, najstariji korisnik ima 47 god.) radim kao terapeut u Dnevnom centru Udruženja „Budimo prijatelji“. U okviru udruženja zajedno sa drugim kolegama- volonterima, radimo na osposobljavanju odraslih osoba za samostalan život, što podrazumijeva ličnu higijenu i uređenje i održavanje prostora u kojem se živi, kupovina i priprema hrane, sticanje novih znanja i vještina u radno kreativnim radionicama, psihofizičke radionice, zatim upoznavnje sa društvenom zajednicom i sadržajima koje im društvo nudi (kino, pozorište, sportske aktivnosti i sl.)
– Godina 2013. polako se primiče svome kraju…Svi nekako rezimiramo ono što nam se dešavalo u toku godine. U smislu brige za osobe sa kojima vi radite, kako ocjenjujete godinu koja je na izmaku?
Ako posmatramo udruženje „ BUDIMO PRIJATELJI“ u kojem sam predsjednica, i ako spomenemo da smo počeli od nule prije pola godine, onda mogu reći da smo startovali dobro, jer smo od Općine dobili prostor za korištenje, i javilo nam se mnogo prijatelja koji su pomogli da taj novi početak bude što bezbolniji (novi početak: jer je Dnevni centar bio pod okriljem druge organizacije UG. Svjetlost i iznenadno se ugasio), te da prvi mjeseci budu za korisnike obezbjeđeni bar kada su u pitanju obroci i osnovna sredstva za rad. Pred nama je dug put na kojem imamo dosta postavljenih ciljeva, ali vjerujem da ćemo svojim radom opravdati postojanost ovoga udruženja, te naše aktivnosti proširiti i na druge uzraste i kategorije invaliditeta, kako nam i stoji u statutu Udruženja.Kada je u pitanju položaj osoba sa invliditetom u BiH, smatram da još puno toga treba uraditi u samom zakonu o socijalnoj zaštiti ove populacije, te puno više treba educirati stanovništvo o potrebama ovih osoba, ali isto tako i o mogućnostima i pravima, koja se direktno vežu za evropsku konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom. U svakom slučaju, dok se ta prava ne uspostave, nema ni ulaska BiH u Evropsku uniju, te je potrebno što prije da se počnu rješavati problemi sa najviših nivoa vlasti. Problemi su ogromni, ali ukoliko uključimo strušnjake iz ove oblasti, te roditelje, staratelje osoba sa invaliditetom, mislim da možemo puno toga učiniti, naravno uz dobru volju i zainteresovanost vladajućih struktura.
– Vaše Udruženje je nedavno dobilo nove prostorije. Kako se vaši drugari osjećaju u njima i kako provodite vrijeme kada ste zajedno?
Da , nove prostorije smo dobili od JU. za predškolski odgoj i obrazovanje Zenica, preko Općine Zenica, i roditelji i djeca, i ja kao predsjednica udruženja, smo neizmjerno zahvalni na tome. Mi ćemo se sigurno pokazati kao potrebni ovoj lokalnoj zajednici i opravdatio svoje postojanje. Korisnici su prezadovoljni, to je njihov drugi dom. Mjesto u kojem nikada nisi sam (kao što kaže naša himna: To je mjesto gdje nisam sama, gdje je ruka pružena, osmjeh svaki dan tol’ko nama potreban…).
– Često se pojavljujete i kao humanitarna radnica. Na kojem smo mi uopće nivou, što se tiče brige za druge, po vašem mišljenju?
Moglo bi se reći da promocija društveno korisnog rada u BiH ide dobrim putem, te se u NVO sektoru zaista nalazi snaga BiH, koju treba na najbolji način usmjeriti (neću reći iskoristiti jer je neprikladno), koja će pomagati drugima, ali u isto vrijeme raditi na sebi i usvršavati svoja znanja, vještine i razvoj empatije toliko potrebne u svakodnevnom životu, bez koje nema zdravog načina života u zajednici.
Volonterizam bi trebao biti pokretač promjena, i svi trebamo raditi na njegovoj promociji. Rezultati se u mnogome vide, ali ima još puno praznina, koje će se vjerujem sa ljudima koji imaju iskustvo i koji budu željeli unaprijediti svoju lokalnu zajednicu, radeći sa mlađim kolegama volonterima, uspjeti u različitim humanitarnim – humanim akcijama.
– Naredna godina je, što se medija tiče, u ekonomskom smislu gora od prethodnih…Kakva su vaša očekivanja i da li uopće postoji gora situacija za organizacije koje se bave brigom o drugima?
Svakako da treba unaprijed razmišljati, i naravno da mi koji radimo u nevladinim organizacijama pratimo dešavanja i statistike koje nam se nude kroz medije i različite prezentacije međunarodnih organizacija, koje pomažu našoj državi i NVO sektoru. Ne mislim da treba biti velika zabrinutost, mislim da svojim radom možemo puno toga doprinijeti, da optimističnim stavom i porukom koju šaljemo u javnost možemo probuditi svijest ljudi koji odlučuju ili ako ne njihovu a onda svijest ljudi koji na bilo koji drugi način mogu pomoći određenim grupacijama kojima je podrška – pomoć potrebna. Zagovaranjem dobrih ideja, na dobar način, sa dobrim saradnicima, mislim da mora imati uspjeh.
– Vi radite posao koji volite i u kojem uživate. Da ne radite posao koji radite, koja bi druga ljubav bila i zašto?
Posao koji radim obuhvata sve one segmente koji su od djetinjstva činile moj život, tako da, da ne radim ovaj posao vjerovatno bi se profesijonalno bavila plesom, glumom, pjevanjem, ili nekim drugim kreativno umjetničkim izražajem, mada ima tu još nekih interesovanja ali ostanimo u ovoj „liniji“.
– Biljana se bavi i pjevanjem. Da li nekada možemo očekivati neki konkretniji pjevački angažman? Koju vrstu muzike uopće preferirate?
Ne bavim se pjevanjem profesionalno već iz čiste ljubavi. Na mene muzika djeluje opuštajuće i svaki slobodan trenutak družim se sa muzikom. Inače sam član Omladinskog hora prof. Milenka Karovića, te sam povremeno angažirana kao tzv. posuđivač glasa za neke pozorišne predstave. Nekad ranije sam učestvovala na festivalima i pjevala sa bendovima, ali nikada mi nije bila želja da imam neke ozbiljnije pjevačke angažmane. Muziku koju ne volim je turbo folk, a ostalo sve kritizira moje uho i prima u većoj ili manjoj mjeri. Odrasla sam uz rock’n roll i pank tako da je to najčešće slušano, ali i ljubitelj sam lakših liričnih nota, meditativnih zvukova i klasike, sola, popa…sve što može u određenim situacijama da me opusti.
– Želimo znati i odgovor pitanje šta je za vas merak?
Bosanac Bosancu ne treba objašnjavati šta je merak, problem je objasniti stanje meraka nekome strancu. Tako da vaši čitelji zapravo osjećaju merak na isti način na koji i ja osjećam, a može biti izazvan potpuno različitim situacijama. Merak ti je kada završiš intervju sa novinarom i onda za taj dan nemaš nikakvih većih obaveza, nego se baciš u stanje meraka… a koji su to moji razlozi meraka, ostavljam za sebe, i uskraćujem vam taj odgovor.
– Vaša novogodišnja želja čitateljima portala merak.ba…
Čitateljima vašega portala želim što više lijepih, optimističnih tekstova, koji će nas kao čitatelje ohrabriti, da je ovo država, grad, u kojem vrijedi ostati, živjeti, ulagati sebe, ulagati u svoju djecu. U tom smjeru neka ide ova moja novogodišnja poruka…da svi razmišljamo optimistično, ali i da radimo na tome da se obistine naše želje i htjenja…u nadi i želji da će se taj naš optimizam odraziti u realnosti, neka nam je svima Sretna i uspješna Nova 2014. godina, sa puno ljubavi, zdravlja, tolerancije, osmjeha, sreće, zadovoljstva, muzike u nama i oko nas…!!!
Biljani želimo uspješnu, zdravu i sretnu Novu 2014.godinu.
Piše: mr.sci. Miroljub Mijatović