Vodotoci Bosne i Hercegovine, bogati vodama, koji imaju velike padove od izvorišta do svojih ušća u veće rijeke bili su prikladni za izgradnju pogona na vodu, koji su se u različitim mehaničkim oblicima koristili za određene radnje umjesto ljudske snage. Vodenice su u BiH sastavni dio pejzaža i seoske arhitekture. Nalaze se pored potoka, manjih rijeka, gotovo uvijek okružene bujnom prirodom. U vodenicama se mljelo žito i dobijalo brašno za hljeb, koji je bio glavni proizvod i hrana za narod.
Istraživači narodnih običaja i tradicije dovode tajanstvenost mjesta na kojima su podignute vodenice u vezu s vodom, koja je vijekovima kod ljudi izazivala divljenje, ali i strah i podozrenje. Voda je povezivana sa različitim mitskim bićima koja su mogla bitno da utiču na život ljudi, a izvori su tumačeni kao mjesta koja putem vode povezuju tajanstveni svijet, „sa one strane“, sa ovozemnim svijetom.Tako je u vezi sa vodenicama od samog početka stvoren jedan, gotovo poseban paralelni svijet. S jedne strane onaj realan, u kome vodenica ima izuzetno značajnu praktičnu ulogu, jer se u njoj mljelo žito, osnovna životna namirnica, a s druge strane, prema pričama iz naroda i prema njihovom vjerovanju, vodenice su bile mjesta koja su zaposjedala demonska bića.
Da li zbog mjesta na kojima su podizane, izdvojenim od naselja i često nepristupačnim, ili njene povezanosti sa vodom, koja kod čovjeka izaziva iskonski strah, vodenice su bile obavijene velom tajanstvenosti. Onjima su u narodu ispredane najrazličitije priče kao o mjestima koja zaposjedaju vile i „nečastive sile“. Jednu od takvih priča napisao je pripovjedač Milovan Glišić „Posle devedeset godina“ u kojoj se pominje poznati vampir Sava Savanović (1880).
Vrlo je zanimljivo različito vjerovanje u vezi sa izuzetnim moćima na mjestima na kojima se podižu vodenice. Tako se, na primjer, vjerovalo da pogača napravljena od brašna, samljevenog u vodenici, koja se okreće ulijevo i vode u kojoj su odstojale ljekovite trave, može da pomogne u liječenju određenih bolesti. Takođe se vjerovalo da se mnogi ljubavni problemi mogu riješiti upravo u vodenicama, gdje su se obavljale određene magijske radnje. U tom slučaju veliku je ulogu imala „omaja“, voda koja prska sa vodeničnog vitala. Po narodnom vjerovanju „omaja“ je mogla pomoći nerotkinjama da dobiju porod, ali i u drugim situacijama.
Zanimljivo je da danas, kada pitate nekog od starih vodeničara da li vjeruje u priče o nečasnim silama, uglavnom ostaju rezervisan, ali isto tako rijetko ćete naići na vodeničara koje je prespavao u svojoj vodenici.
Slobodan Pešić, u radu „Mlinovi u Pounju“, objavljenom u Zborniku krajiških muzeja 1962. godine, navodi nekoliko priča o vjerovanjima vezanim za mlinove:
„Danas se zna da je nekad bilo dosta praznovjerica i priča u vezi sa mlinovima, ali je to već skoro zaboravljeno. O đavolim i nečistim silama ima nešto tragova u pričanju. Vjeruje se da se čovjeku na putu za mlin, pred mlinom ili u mlinu svašta prikazuje. Tada se čovjek „prepadne „ i „ne mere“ sebi doći dok načuje da zalaje pas i zapjeva pijetao. Vjerovalo se da se onom ko se ogriješio u mlinu, prikazuje čovjek s rogovima, bradom i kozjim nogama. Običaj je da se ne daju ujam kada se prvi put melje novo žito, već se to nadoknađuje kada se dođe drugi put. Ovo se čini radi usjeva i sreće. Ovaj se običaj zadržao sve do danas.“
Priredio: Dženan Bilajac
