Davno je to bilo, u zemlji koje nema više,
Nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše..
Niste mogli odrasti u Sarajevu a da ne čujete priču o silnoj ljubavi dvoje mladih koji su svoju ljubav nosili u srcima, a ne na retrovizoru, poput ostalih ljudi koji su bili ogrnuti plaštom mržnje i nacionalizma. Boško i Admira nisu poznavali prepreke, nisu im im bili bitni niti vjera niti ime niti nacija. Ljubav je carovala njihovim bićima i ispunjavala im ratne dane srećom i toplinom.
Svi oni koji su ih poznavali i svakodnevno viđali po ulicama Sarajeva zagrljene ili kako se vode za ruku, pričali su da su bili nerazdvojni, te da nisu mogli zamisliti Admiru bez Boška niti Boška bez Admire. Jedna duša u dva tijela.
Ali, padoše u vodu svi njihovi planovi za budućnost i snovi. Nad gradom se nadvio crni oblak pun zla i mržnje, a granate su pucale poput zloslutnih vrana. Nigdje više nije bilo sigurno. Vjerujući da će se spasiti sveg tog ludila, isplanirali su prelazak do okupirane Grbavice a odatle do Beograda. Na Vrbanja mostu, tačno na liniji razgraničenja, prvi metak smrtno je ranio Boška, a par sekundi kasnije, još jedan metak zadao je smrtnu ranu i njegovoj voljenoj. Prije nego je njena duša napustila ovaj svijet, uspjela je da dopuže do Boška i zagrli ga.
Njihova tijela stajalo su danima “ni tamo ni ‘vamo”. Bili su na ničijoj zemlji i nijedna strana nije smjela da priđe tom opasnom mjestu i da ukloni tijela dvoje mladih. Tek par dana poslije, RS je dobila dozvolu da izvuče tijela i preda porodici da ih sahrane. Nakon što je minuo rat, 1996. godine, na molbu Admirinih roditelja tijela su prebačena i sahranjena zajedno na groblju Lav u Sarajevo. Detaljna istraga o ubistvu jednog Srbina i jedne Bošnjakinje koji su batalili zastavu pod kojom su rođeni i žrtvovali sve za svoju ljubav, nikad nije provedena.
Admiru i Boška su ubili neljudi, ali nisu uspjeli da ubiju i uguše ideju o suživotu u Bosni i Hercegovini. Njihova priča obišla je svijet i nazivani su sarajevskim Romeom i Julijom. Njihova priča dokaz je da u BiH mogu da žive pripadnici svih religija bez ikakve mržnje, samo je potrebno otključati srca i skloniti paučinu koja se nakupila po ćoškovima tajne sehare koju zovemo Praštanje. Njihova priča ne smije ostati samo priča.
Gotovo dvadeset i jednu godinu poslije njihove pogibije, svi svjetski mediji ponavljaju priču o njima, a Sarajevo? Sarajevo gotovo da ih se više ne sjeća! Čini se kao da ljudi zaboravljaju na rušenje razlika i na to da je mnogo lakše i ljepše voljeti, nego voditi rat, te da je ljubav koja prelazi sve granice, stvarna i moguća, a ne bajka za laku noć!
Zato, sjetite se njih, ne smije biti vam svejedno,
zar je nebo jedino mjesto gdje možemo biti jedno?
gdje možemo biti zajedno?
Piše: Ajla Šabić