Prije neki dan, desila se jedna u isti mah, nebitna, za Bosnu uobačijana a za mene veoma važna anegdota, koja me potakla na dubinsko razmišljanje.
Idući ulicom prema napred, vraćajući se iz grada kući, uočih čovjeka kako laje na psa. Budući da živim blizu džamije, iz koje se začuo ezan, komšijin polu-lutalica, polu-domaći pas poče zavijati. Oniži, žućkasti pas, tu je kao stari inventar uz kuću, već godinama, trčkara tamo-amo i laje na prolaznike, automobile, svoju sjenku. Nije to neki opasan pas, više liči na uličnu maskotu nego na krvoločnu zvijer. Dakle, na zvuk ezana, pas poče zavijati.
Jedno deset metara ispred mene, ulicom prema napred, išao je čovjek u bordo trenerci, žurnim korakom. Budući da mi se likom nije urezao u sjećanje, dakle nije moj komšija, predpostavljala sam da će skrenuti na lijevu stranu, prema džamiji na molitvu, budući da je nastavak ulice predstavljao auto-put, dakle nije se zasigurno pješice uputio prema drugom gradu.
Na pseći lavež čovjek se takoreći izvrati i zastade. Kako je je pas lajao ispod ceste, u kotlini svoje kuće, dakle čovjek i pas nisu bili na istoj valnoj dužini, čovjek se trbuhom baci na ulični branik i poče psovati na psa. Lupao je nečim nalik na kišobran i gnjev kod čovjeka je postajao sve jači, a bome ni kod psa nije zaostajao. Budući da se već polagano spustio mračak ovaj prizor je izgledao sablasno. Mali pas koji laje na svoju sjenu, i veliki čovjek, što bi se reklo, strvina, koja mlatara kišobranom o čeličnu ogradu, presavija se i psuje glasno na biće, barem stotinu puta manje i bezopasnije od njega. Čovjek je urlao i prijetio, gnijevno je puhao, režao je na psa.
Na trenutak pomislih da će uskoro, ako me vidi i mene strvina početi mlatiti kišobranom pa usporih korak.
– Možda ne ide u džamiju, možda je pjano, možda je lud, pomislih.
– Očigledno je lud, zaključih!
Prepirka strvine i psa trajala je nešto duže od učenja ezana, i čovjek žurnim korakom utrča u džamiju.
Nakon munjevitog kovitlanja misli, zaključih da je čovjek urlao na psa jer ga smatra nečistim, razvratnim, opasnim i poganim bićem koje treba riješiti postojanja po kratkom postupku. Naime, kroz mnogobrojne razgovore sa mnogim modernim muslimanima doznah da je pas nepoželjno i prljavo biće, koje ako te dodirne, valja oprati odjeću sedam puta, a neki kažu, ako je i zapališ nećeš pogriješiti, što svakako nije slučaj sa mačkom. Čovjek i mačka mogu se slobodno družiti. Ovu vijest sam doznala još kao dijete i ona me za srce ujela. Kako je moguće da je pas toliko diskriminiran, pitala sam se.
Oduvijek sam voljela sve životinje a pogotovo pse i ovo saznanje me dotuklo. Zašto je muslimanima zabranjeno dirati pse, zar to nije nepravda, zar pas nije odan čovjeku do smrti, zar pas nije čovjekov najbolji prijatelj? I pas diše, ima oči, srce, dušu!
Dragi Bog je pravedan, kako je moguće da je Uzvišeni napravio takav jedan propust? Zaključih da je Bog pravedan.
Kako je moguće da je čovjek u bordo trenerci, onaj koji je lajao na psa, želio biti dobar musliman, ispunjavati vjerske dužnosti kao što su molitva i psovati psa u isto vrijeme? Kako čovjek može izaći iz džamije gdje je obavio namaz i proći pored psa kojem su gotovo ispala rebra od bolesti i neuhranjenosti i ne nahraniti ga? Zar nije pravedno biti milostiv prema svima i činiti dobro? Zar nije 1223grijeh ne dati mu hranu?
Koliko ima pravednih vjernika, samo Bog zna.
Moja rahmetli majka je bila muslimanka. Klanjala je u tišini i obavljala vjerske obrede nečujno. Stan iznad njenog je stanovala pokojna Ana, koju je moja rahmetli majka obilazila svaki Božić. Obavezno bi joj u novinu ili bijeli papir zamotala neki sok u tetrapaku, malo kafe i kocke, pregrnula bi mantil preko ramena i sa trećeg sprata se popela na četvrti. Moja rahmetli majka i pokojna teta Ana su bile dobre drugarice, međusobno su se uvažavale i poštovale. Jednom je pokojna teta Ana došla kod moje rahmetli majke u goste. Moj rođak Haris, natprosječno inteligentan dječak u to vrijeme a i danas dan, tada je imao četiri ili pet godina.
Teta Ana ga je upitala:
– Arise, koliko ti je godina?
– Pet, odgovorio je učtivo.
Nakon što je teta Ana popila kafu i pojela kolačić, otišla je kući.
Tada je Haris rekao majki:
– Majka, ako me teta Ana još jednom bude zvala Arise, ja ću nju zvati Hana.
– Harise, išibat ću te, zaprijetila mu je majka.
Majka je bila dobar musliman, takvu ju pamtim. Nije htjela da se teta Ana osjeća loše i Harisu je zabranila eventualni ispad, koji bi mogao uvrijediti teta Anu.
Naša majka je cijeli svoj život sušila neko bilje i neke trave. Njen trosoban stan uvijek je bio prekriven svakojakim čaršafima i stoljnjacima na kojima su se vječito sušile kojekakve karafeke. Često su je djeca psovala.
– Od trosobnog stana,čovjek nema gdje sjest’!
– Šuti, sušim tom i tom, huda, bolesna, ovo je dobro za jajnike.
Djeca su je ružila kako je zatrpala stan, kako se nema gdje sjesti, kako nepoznatom svijetu suši trave za lijek, te ko bi njoj sušio, te ko će reći hvala. Nakon kritika znala je tiho zaplakati. Plakala je i kad bi gledala tužne emisije o siromašnim i gladnim. Jednom je došla na brilijantnu ideju kako pomoći gladnim psima lutalicama. Sva djeca bi trebala naizmjenično volontirati nakon škole i prikupljati hranu iz restorana koja se baca nakon što gosti vrate poluprazne tanjire nakon objeda. Ta hrana koja bi završila u smeću, završila bi u psećim njuškama i trbusima. Majka hranu nikad nije bacala. Čak i stari, skoreni hljeb je trebalo pokvasiti vodom i baciti ribama ili dati golubovima.
– Vidiš li ti ovog snježnog prekrivača, koliko je to, vidiš li ti, pedlja livade se ne vidi. Šta misliš kako li je sad macama i ćukama, a ni ptice, hude, nemaju hrane. Sevap im je dati.
Dugo i često su trajali monolozi o gladnim životinjama, koji su ostavili traga na meni i svako ko me poznaje, zna da nikad ne bacam hranu. To nipošto nije dozvoljeno.
Bez ikakvog srama ili ustručavanja na glamuroznim zabavama i u skupim restoranima, obavezno tražim da mi se u najlon zamotaju ostaci hrane, a sama u međuvremenu pokupim hljeb i zamotam u papirnu salvetu. Društvo se obično crveni i koluta očima, što mene naprosto nije briga.
Jednom me drugarica upitala:
– I majke ti, to tebe nije stid, tako si se sredila, markirana tašna i trpaš hljeb u tašnu?
Imala sam problema sa skladištenjem hljeba, jer model tašne je bio večernji, elegantna, mala tašna, a ja sam nagurala cijeli hljeb, pa ju nisam mogla zatvoriti.
– Ne, nije me stid!
Od tada svi znaju da nemam stida i manje zapitkuju. Najveća grižnja savjesti koja mi neda zaspati uvečer, nastane nakon što zaboravim ponijeti ostatke hrane koje sam upakovala u restoranu i onda mi, kako tonem u noć, redom dolaze sve gladne njuške koje susrećem često, koje su mogle jesti lijepo, a koje nisu, i to mojom greškom, jer sam ja sebična osoba, koja misli na sebe a ne i na njuške.
Bilo kako bilo, moja majka je bila dobra žena, dobar čovjek i dobar musliman. Poznajem danas, neke druge vjernike, koji obavljaju vjerske obrede, a barem za mene, ali ko sam ja da sudim, nisu dobri ljudi. Jednom sam bila u prisustvu vjernika koji redovno obavlja vjerske obrede koji je upitao ženu bez zuba, zašto ne napravi zube. Žena bez zuba je bila siromašna, imala je četvero djece, od kojih je jedno sa posebnim potrebama, za koju je morala raditi. Odgovorila je da bi napravila zube da ima novac. Vjernik koji redovno obavlja vjerske obrede je odgovorio:
– Ja bih prije umrla nego da nemam zube!
Žena koja nema zube čistila je stubišta da prehrani djecu, a vjernik, odnosno vjernica koja je postavila pitanje je živjela, takoreći na grbači bogatog muža.
Dugo sam se pitala, zašto je dragi Bog obilježio pse i zašto ih je zabranio dirati. Nakon dugog traganja došla sam do informacija koje kazuju da se spominjane zabrane prema psima spominje u hadisima ali ne i u ajetima, odnosno zabrana ne postoji u Božijoj Knjizi. Ako uzmemo u obzir da su hadisi nastali tri stotine godina nakon Božije knjige, te da je Knjiga “savršena, precizna, kompletna i posljednja objava”, onda znači da je dragi Bog pravedan i da nije diskriminirao pse.
“We did not leave anything out of the Book.” 6:38
Pronašla sam i to da se, pas u Kur’anu spominje čak dva puta, oba puta u pozitivnom i korisnom smislu. No, to su samo moje misli I moji zaključci na koje polažem pravo I koje me čine zadovoljnom.
No, ko sam ja uopšte i ko je meni pas?
Piše: Dijana Hercegovac