Sarajevo se budi. Kada siđeš niz Kovače, miriše lipa, cvrkuću ptice radosne što je teška zima konačno iza njih. Koraci ljudi odjekuju kaldrmama i ulicama, užurbano slijedeći svoj cilj i ne zastajkujući. Sjene, tamne i nemirne, stalno negdje lutaju, ne nalazeći svoj mir. Niko ni da stane bar na časak da oslušne taj zov proljeća, da udahne miris cvijeća ili da gleda u svu tu ljepotu koja se stvara pred našim očima. Pogled rpolazniak prikovan jen, uglavnom, za mali ekran telefona,a u ušima su obavezno slušalice koje te zatvaraju od ostatka svijeta. Ako te ne čujem, vallahi, k’o da ni ne postojiš. Takva je slika Sarajeva danas.
Tridesetak godina ranije, sve je bilo drugačije. Ljudi su ljepotu znali da prepoznaju i prije svega, da cijene! Sarajevske ulice su vazda bila zanimljive, kako turistima, tako i “našima”. Misteriozan grad, tople i srdačne mahale, pa se čovjek tačno ne može nasititi.
Eh, kroz jednu takvu mahalu čuo se prodoran Behkin glas. Behka Topčić, prva sevdah- hanuma Sarajeva, uživala je interpretirajući sevdalinke svojim rpodornim glasom. Pjevati je počela još kao mala, na ženskim sijelima, teferičima, sijelima uz ćeteniju i još tada se prepoznao njen vrsni talenat. U to vrijeme, stanovništvo je bilo većinom nepismeno, te su se sevdalinke prenosile usmenim putem, ali je Behka ipak uspjela da zapamti tekstove starih pjesama koje joj je mati pjevala, te ih tako sačuva od zaborava. Behkin stalni pratilac i životni saputnik bio je Igbal Ljuca, vrsni sazlija.
O njihovoj ljubavi i povezanosti znalo je čitavo Sarajevo. Ponekad bi znali pobjeći sa kojeg časa na kahvu, pa čim bi ona uzela def,a on saz, zvonile bi tri mahale od tolike siline i podvikivanja. Pričaju stari da Behki nikad nije bio potreban mikrofon niti bilo kakvo pojačalo. Jednom je prilikom, na nastupu u jednom kafiću, zapjevala na mikrofon,a ona kako podviknu, pobjegoše svi na drugi kraj kafića. Igbal joj je rekao da treba tiho da pjeva, a ona se sva rastuži, steglo je u grlu. Ta zar se može sevdalinka pjevati tiho, bez da uneseš čitavu dušu?
“Od sevdaha Mujo, od sevdaha, dušo,
Od sevdaha, srce moje,
Goreg jada nejma!”
Igbal bi je uvijek pratio u pozadini dok pjeva i milovao saz svojim suhim prstima. U šarenim, narodnim nošnjama, sa čežnjom na licima i obasjani nurom, isijavali su sevdah punim plućima i vraćali pjesmom u dane kada je sve bilo tako lijepo i blagoslovljeno. Pjevali bi o prošlim vremenima i prolaznici su zastajkivali slušajući ih. Nastajale bi borbe za slobodnu stolicu svake večeri kada Behka i Ljuca nastupaju.
Prigušena svjetla. Jedan saz i jedan def i dva milozvučna glasaa. Behkin glas zavlači se pod kožu i u našim srcima budi ljubav prema sevdahu a Ljucin saz prepliće se sa zveckanjem silnih Behkinig narukvica i ogrlica.
I nestade tako jedan svijet k’o da ga nikad ne bijaše. Zato trebamo da se sjećamo ko smo i odakle smo i treba da njegujemo naše korijene, sevdah i čuvamo naš ponos podignute glave. Bosna i Hercegovina po mnogo čemu je posebna i bogata. Možda nemamo kojekakva izvorišta nafte, kanjone, zalive, dugačku plažu, kilometarske zidove ili Julijin balkon. Ali imamo našu sevdalinku i imamo one koji nam to čuvaju od zaborava. Behka i Ljuca sada mirišu džennetske behare, ali kada sljedeći put naiđete Sarajevom, sjetite se njih i njihovih pjesama. Možda, tu negdje iza ugla, stoji neki drugi mladi par obučen u narodne nošnje čije su duše satkane od sevdaha. Zastanite i poslušajte, obaveze vam neće pobjeći. Unesite se cijelim bićem jer ćete samo tako shvatiti koliko je ovaj grad lijep. Odzvanjaju koraci Baščaršijom, tutnje tramvaji i miriše lipa. Sarajevo se budi.
Autor: Ajla Šabić