Nekako s proljeća, kada grad poprimi vesele boje, a čistači i šetači ulice zagrle, iza ugla pojave se dva poznata lica – Nura i njena mati Hazba. Pored prvih vjesnika proljeća i one su tu da prošetaju zeničkim ulicama u svojim poznatim šarenim nošnjama, te podsjete građene kako su još uvijek istrajne u svom cilju. Ukoliko Vam imena ne govore ništa, pogledajte sliku i sjetite se poznate izjave: „Vodate se ko Hazba i Nura!“ Vjerujemo da ćete se sjetiti o kome je riječ.
Građani su ih prvi put zapazili još sredinom osamdesetih kada su prolazile pored „Žileta“, dok je Nura bila tek slatki mali djevojčurak. Njena mama je oduvijek bila namrgođena, te svojom facijalnom ekspresijom odavala je strogoću i prijetnju da se neki momak ne bi prlibližio, dobro čuvanoj kćerki Nuri. Dok bi laganim korakom šetale zeničkim stazama, gradski momci bi dobacivali: „Nuro, udaj se za mene…“, na što bi Hazba uvijek odgovorila da će se njena Nura udati za doktora ili se nikad neće ni udati. Nažalost, što vrijeme više odmiče, Nura je sve bliže drugom izboru.
Nije samo ponašanje to što ih razlikuje od drugih, već i sam stil oblačenja. Vjerujemo da je i tu glavnu ulogu imala Hazba i da je oduvijek diktirala modni trend Nuri, pa bi svakog proljeća njena kćerka izlazila na ulice sa dvije ruže – jednu je nosila u kosi, a drugu u ruci. Uvijek je bila napadno našminkana, okićena tonom najjeftinije bižuterije, vjerovatno da bi odavala utisak starije djevojke.
Hazbin muž je radio na rudniku i bio je izrazito mršav čovjek. Radne kolege pričaju da ga je žena stalno maltretirala, te da je uvijek bio spreman da zamijeni nekog na poslu jer mu se nije išlo kući, zbog već pomete situacije.
I danas, šetajući zeničkim ulicama, možete sresti ova dva lica. Godine su im poklonile koju boru više, a njihov život je ostao isti. Nurina sudbina je da joj majka zauvijek ostane duša koja će je pratiti sa njene lijeve strane,a da dobar socijalni život baci niz rijeku bez povratka, dok je Hazba tu da ova priča ostane zabilježena kao „ Legenda o Hazbi i Nuri“.
Piše: Z.M.