Oni koji kažu da je Pariz grad ljubavi vjerovatno nikad nisu bili u Mostaru. Spokoj i ljubav ti koju svakim kamenom nudi ovaj grad ne može ništa da zamijeni. Romantika koju ti pruži noć obasjana zvijezdama i hladna kaldrma neponovljiva je i nigdje na svijetu se ne može stvoriti takav raj za srce kao što se to može u Mostaru.
Čovjeku malo treba da bi bio sretan. Malo behara, njegova ruka u mojoj ruci i njegove oči boje Neretve, ništa više. Kada puhne vjetar uz obalu i donese ti miris rijeke, haman još si više zaljubljen nego što si bio kad si tek stigao u Mostar. Rasprše vjetrovi tvoje snove i sanjarije, pa tačno moraš da prošetaš gradom u gluho doba noći da bi ih uhvatio i vratio na mjesto. Eto, toliko te Mostar okupira da ne znaš ni zbog čega si tu, zašto si došao, ali ipak ti je lijepo i žališ što ćeš se jednom morati vratiti kući.
Mjesec nam obasjava sokake, odnekud miriše behar a moje biće drhti blizu njega. Želim da mu kažem mnogo toga ali mislim da su riječi suvišne u jednom gradu kakav je Mostar. Mostar će mu, umjesto mene, sam izjaviti ljubav, a huk Neretve donijet će mu do ušiju riječi: Hej, pa ja tebe volim
Odjekuju moje starke pustom kaldrmom, svjetla se gase, zamiru posljednji zvuci u mahali. Postoji li veći merak od ove tišine i ljepši grad od ovog? Bilo je to jednom, davno, u Mostaru. Jedne oči boje Neretve i ja…
Piše: Ajla Šabić