Lagani proljetni povjetarac njihao je grane trešnje sa koje se širio opojni miris behara. Lagano koračam kroz mirisnu planinsku travu. Moj pogled seže u daljinu u kojoj vidim obrise male bosanske kuće. Ubrzam korak u želji da što prijem stignem do kuće kakvu ne viđam često.
Dolazim u dvorište koje je ograđeno drvenim tarabama koje lijepo pristaju uz kućicu čiji je krov napravljen od istog materijala. Kućica je napravljena od ćerpiča, a iz nje se pružao opojni miris. Čuvši da se neko nalazi pred vratima, iz kuće izlazi starica i ono što vidim fascinira me. Obučena je u tradicionalnu bosansku nošnju u koju sam odavno zaljubljena. Na njoj su dimije, jelek, čak i dukati, i naravno široki osmijeh zbog iznenadne posjete. Srdačno me poziva unutra, a ja sa oduševljenjem pristajem. Još dok sam išla prema kućici, razmišljala sam o njenoj unutrašnjosti, a miris koji je dopirao iz nje, moju je znatiželju još više probudio. Ulazim u kućicu i ubrzo shvatam da miris koji osjetim dolazi sa ognjiša koje se nalazi u desnom uglu prostorije. Na ognjištu je sač, a ispod njega se peče hljeb. Pored su i mašice i lopatica za žar. Produžim dalje, sjedam na prelijepu sećiju okićenu prelijepim vezom, za koji sam saznala da je urađen prije pedesetak godina. Na desnom zidu stajao je fenjer, a ispod njega stap, sprava u kojoj se pravilo maslo. Na lijevom zidu je polica na kojoj se nalazio prelijepi stari mlin za kafu, koji je bio ukrašen raznim motivima, a pored njega tabla i dva fildžana u njoj. Na podu je prostrt ručno tkani bosanski ćilim, sa tradicionalnim bosanskim motivima.
Ovaj prizor odveo me u sanjarenje iz kojeg me trgnuo blagi glas starice koja mi je ponudila topli, mirisni, tek pečeni, hljeb sa domaćim pekmezom i ukusnim kajmakom, a to se ne odbija!
Piše: Nermina Alihodžić – Usejnovski