Abdulah Sidran – književnik, pjesnik, akademik, scenarista i autor najčitanijih knjiga i najgledanijih, višestruko nagrađivanih filmova – preminuo je 23. marta 2024. godine, u 80. godini života.
Iako je Sidran fizički zauvijek napustio Sarajevo – ili, kako bi on to rekao, “ispisao se iz živih” – njegova djela nastavljaju da žive u srcima onih koji ga vole, a puno ih je. Tome svjedoči njegov mezar koji postaje kultno mjesto onim koji su navikli na duge razgovore s Avdom. Pokopan je, kako je i želio, u samom srcu Sarajeva – u haremu Ferhadija džamije – tamo gdje i pripada, među ljudima i gradom kojem je dao toliko sebe.
Rođen je 2. oktobra 1944. godine u Sarajevu, u kojem je pohađao osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet. Svjetsku slavu stekao je kao scenarista višestruko nagrađivanih filmova: Sjećaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu, Praznik u Sarajevu, Kuduz, Savršeni krug. Njegove knjige nose epitet bestselera, a pozorišne predstave pisane prema njegovim tekstovima, poput U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, postajale su najizvođenije i najposjećenije.
A zamalo da Abdulah Sidran nikada ne postane pisac, već — otpravnik vozova. Nakon što je pao godinu u čuvenoj sarajevskoj Prvoj gimnaziji, otac mu je, bolestan i zabrinut za njegovu budućnost, želio osigurati posao pa ga je upisao u Željezničku školu. No, na ljekarskom pregledu otkriveno je da slabije vidi na jedno oko, pa nije mogao postati otpravnik. Umjesto pištaljke i uniforme, život mu je dodijelio stihove. Tu je ulogu kasnije i odglumio u filmu Kuduz.
Među djelima koja su ostavila neizbrisiv trag nalaze se i njegove knjige poezije: Sarajevska zbirka, Sarajevski tabut, Suze majki Srebrenice, Planeta Sarajevo, Zašto tone Venecija, kao i zbirka publicističkih tekstova Oranje mora te autobiografski roman Otkup sirove kože. Sidranova poezija prevođena je na engleski, njemački, francuski, italijanski, albanski, holandski, turski, norveški, šveeski, engleski, čak i arapski jezik.
Cijeli život Abdulaha Sidrana bio je borba za preživljavanje o čemu je pisao u “Otkupu sirove kože”, a teška vremena pobjeđivao je produkcijom humora i kad treba i kad ne treba. A uvijek treba. Govorio je da na svijetu “ne smije postojati mjesto na kojemu nema mjesta za humor”.
Abdulah Sidran bio je i pisac i simbol otpora i snage duha u najtežim vremenima. Bio je svojevrsni tribun potlačenih i poniženih, nekad vrlo oštar i surov u javnim istupima prema onima koji su činili nepravdu, a u isto vrijeme je bio i vrlo nježan, krhak i emotivan kad je to trebalo. Sidran je opjevao Bosnu, patnju bošnjačkog naroda, koja je imala univerzalnu poruku – da se nikada i nikome ne ponovi. Ostat će upamćen po poruci koju je, iz iz beogradskog Doma sindikata, uputio predstavnicima vlasti u Srbiji da “niko nema ništa protiv Velike Srbije, ali neka je grade na sprat”.
