Vjerovatno do sada niste znali da je Osnovna škola “Miroslav Krleža” najstarija škola u našem gradu. Prije tačno 113 godina, za vrijeme austrougarske vlasti, podignuta je Djevojačka narodna osnovna škola namijenjena obrazovanju samo djevojčica. Tek poslije oslobođenja dobija naziv Osnovna škola za djecu oba spola, a 1955. prerasta u Treću osmogodišnju školu.
Od 1959. godine škola nosi naziv “Sestre Ditrih” po sestrama Ditrih: Miri, Borki i Lini. Tri sestre ilegalno su pomagale partizane i borile se za oslobođenje Zenice. Nisu se plašile metka ni neprijatelja, hrabro su se suprotstavljale nepravdi i nečovječnosti. Mira je bila simbol mira, Borka simbol borbe a Lina je bila simbol slobode. Zajedno su pomagale Zeničane i škola je sa pravom nosila njihovo ime i čuvala ih od zaborava. Uhapšene su i odvedene u logor Jasenovac. Strijeljane su nekoliko dana pred oslobođenje. Nažalost, nisu dočekale taj 12. april kada je njihov grad postao slobodan. Njihova četvrta sestra, Marija, pomagala je u poslijeratnoj izgradnji Zenice.
Ime sestara Ditrih izbačeno je iz naziva škola 1997. godine i škola dobija ime po jednom od nesumnjivo najvećih hrvatskih pisaca – Miroslavu Krleži. Većina starijih građana smatra da je škola trebala ostaviti svoj pređašnji naziv u čast sestara koje su svoje živote žrtvovale za ovaj grad. Danas, o sestrama se ni ne priča a spomenici borcima narodnooslobodilačke borbe su uklonjeni. Jedino što još uvijek svjedoči o tome da sestre Ditrih nisu zaboravljene je žuti ljiljan u dvorištu škole, pomalo zarastao u travu i korov ali ipak je tu.
Vrijeme je prema našoj Zenici bilo maćeha. I ono malo lijepih spomenika i starina koje smo imali obrisana su iz sjećanja. Velikani poput Ive Andrića, koji je manji dio svog života proveo u Zenici, Vaselina Masleše, Vladimira Nazora, Seada Škrge, Džemala Bijedića i drugih ostadoše bez svojih ulica. Đuru Vekića i Milka Križanovića niko ne pamti niti spominje, a imena ulica nose ljudi koji sa Zenicom nisu imali nikakvog kontakta. “Poznati” književnici čija priznanja nisu otišla ni kilometar od kuće, imaju svoje ulice, trgove, sokake… Također,jedan dio Bulevara nosi ime po Ezheru Ezi Arnautoviću, a drugi po Kulinu banu, pa se više i ne zna je li bulevar Kulinov ili Ezin, a da ne spominjemo koji je od njih zaista zaslužio tu čast. Kulin je “samo” izdao povelju Dubrovčanima koja se smatra rodnim listom naše domovine, “ništa bitno”…
Tužno je kako starije generacije mladima u amanet ne ostavljaju gotovo ništa. Bilo pa nestalo. Nema više priča o herojima i heroinama, o malim a velikim ljudima koji su se borili za budućnost grada, a kamoli o zajedništvu i slozi jednog naroda! Sebičnost i površnost haraju ulicama, ne pitajući gdje su spomenici i uspomene na borce, heroje, gdje stanuju sjećanja na herojska djela bez kojih ne bismo imali budućnost kakva je danas. Zar je sve otišlo rijekom zaborava i nestalo u virovima?
Stari nam ne pričaju priče o ljubavi, hrabrosti i pravednosti, ne spominju nam ljude koji su nekada dali svoje živote da bismo mi živjeli i očekuju od nas da budemo dobri ljudi. Čiji bismo primjer slijedili ako nam niko ništa ne govori? I onda se čude kakva smo mi to generacija…
Piše: Ajla Šabić