Ramazan kod nane


PODIJELI.

Hranila me, školovala, svu mi nježnost svijeta dala… Kao niko voljet znala… Pašom si me svojim zvala…
Učila me mnogo toga, da poštujem Dragog Boga i da volim baš sve ljude pa će mi dobro da bude.
Govorila nasmijano:“Od tebe će biti insana, sad će tebe nana nešto učit iz Kur'ana“.
Jednom kad me tuga uze, upitah te ja kroz suze „koga nano ja da krivim,što bez oca,majke živim“?!
Uplakana tad si bila, nježno me zagrlila:“ne okrivljuj ti nikoga,to je volja Dragog Boga“…

Roditelji su mi se razveli kada sam imao devet godina, tada sam osjećao bol, koju niko nije mogao vidjeti… Izjavio sam na sudu da želim živjeti kod nane…  I baš bi nekako vrijeme Ramazana kad se ja preseli kod nje…
Moja nana je bila kao i druge nane, odjevena u šareni kat, glave pokrivene mahramom. Oko vrata nekad je nosila bisere. Mene je uvijek zvala „majkin paša“.
Za ramazan , znalo se, uvijek sam ja išao po ramazanije, i uvijek sam trčao kroz mahale sa vrelim somunima da ne zakasnim na iftar…

Poslije ramazana dolazi Bajram. Sjećam se naninog generalnog spremanja kuće. Sjećam se njenog kuhanja u mutvaku, kuhala je i spremala puno. Avlijom se širio miris raznih jela, ali nikad neću zaboraviti miris karanfila.
Sjećam se da sam ja uvijek morao probat baklavuhurmašicuhalvuutsliju .. Al se posebno sjećam njenog hošafa. Pio se uz sve pite, ali je nekako najbolje išao poslije slatka…
Bilo je to prije 27 godina, kao da je bilo jučer. Sjećanje na moju nanu neće nikad izbljediti, umrla je, bila je dosta stara, niko joj nije znao prave godine…

Nano, sad tvoju unuk, tvoje oči, dunjalukom hrabro kroči, srce tobom obasjano, neka ti je rahmet nano

 merak.ba