Odvedoh je sebi u Mostar


PODIJELI.

Nije to bila ljubav poput ostalih ljubavi, puna oholosti, materijalizma i površnosti. Bila je to ona ljubav opjevana u pjesmama i djelovala je gotovo nestvarno. A sve je počelo u predivnom Mostaru!

mostar1 Dvadesetsedmogodišnja Amerikanka Collete Webster je na TV-u vidjela nesretne i ranjene Bosance i Hercegovce, vidjela je rat i potresne slike na koje nije ostala ravnodušna, te se smjesta spakovala i iz svoje sigurne domovine je došla u Bosnu da pomogne ranjenicima i svima onima kojima je bila potrebna njena pomoć. Dvadesetšestogodišnjeg Britanca Seana Vatchera su isti razlozi doveli u Bosnu. Sreli su se u januaru 1993. godine. Bila je to, kako priča Sean, ljubav na prvi pogled. Sreli su se u Međugorju. Svuda oko njih bijesnio je rat, granate su prigušivale razgovore i ulivale strah u kosti, ali uprkos svemu, Colletin pogled pronašao je Seanov i nešto se u njihovim bićima promijenilo.

Prolazili su mjeseci. Sean je sa snagamo HVO-a išao sa ratišta na ratište a  pratila ga je i dočekivala njegova Cholette. Obzirom da je bio fotograf, Sean bi nerijetko uzimao svoj aparat u ruke i slikao svoju voljenu dok pomaže bolesnicima. Chollete su upravo zbog njene nesebične pomoći i ljubavi, pogotovo prema djeci, prozvali anđelom Mostara.

Njih dvoje živjeli su u Mostaru i planirali zajednički život. Ono što su oni osjećali jedno prema drugom je bilo mnogo više od zemaljske ljubavi i izlizanih priča. Bio je to osjećaj koji pokreće život, ljubav bez interesa i granica, puna leptirića u stomaku. Sa svakim udisajem ljubav je rasla.

Ali, kako to inače biva, sve prave ljubavi su tužne…

mostar2Sean i Collete su 27.09.1993. godine stajali na vrhu jedne zgrade, gledali i slikali razoreni grad. Upravo taj prizor bio je posljednji koji je Collete vidjela. Raketa iz pravca Bulevara proletjela je između njih dvoje i eksplodirala! Sean je prošao bez ijedne povrede, dok su geleri teško ranili Chollete. Umrla je par sati kasnije u istoj bolnici gdje je volontirala i spasila živote mnogih ranjenika.

Seanu je trebalo 18 godina da skupi hrabrosti i ispriča svijetu njihovu priču. Pokrenuo je internet stranicu koja nosi njeno ime i tamo postavljao njihove slike, pisma i pjesme. Dvadeset godina poslije njene smrti, vraća se u Mostar, sa tugom u srcu i pokreće gradnju dječijeg igrališta, odmah pored zgrade gdje je poginula. Znao je da bi joj to mnogo značilo jer je beskrajno voljela djecu. Također joj podiže i spomen-ploču sa njenim imenom  i stihovima jedne od mnogih pjesama koje je napisala za vrijeme rata.

 Njihova ljubav nije izblijedila uprkos godinama koje su prošle. Chollete je još uvijek živa u uspomenema  njene jedine ljubavi i u svakom kamenu grada Mostara koji svjedoči o beskrajnoj ljubavi dvoje mladih. Čak ni smrt nije mogla da prekine njihove osjećaje, već ih je samo osnažila.

 A Sean i Collete jednog dana će se opet sresti, u nekom ljepšem svijetu, gdje prestaje bol i počinje sreća kojoj nema kraja i gdje cvatu ruže čiji miris im nosi spokoj i utjehu. Mostar  će zauvijek da bude čuvar uspomena tih nesretnih ljubavi..

 

Piše: Ajla Šabić