Kako je nastala svadbena torta


PODIJELI.

Svadbena torta je sastavni dio ceremonije vjenčanja jod od srednjeg vijeka. Prvobitno se pekla od pšenice, simbola plodnosti i blagostanja. Kao ostatak još starijih rituala plodnosti, takva torta se bacala na mladenku. Prije više od dvije hiljade godina, Rimljani su počeli tradiciju pravljenja malog kolača od pšenice i soli prilikom vjenčanja. Tokom ceremonije, mladoženja bi pojeo dio tog kolača, a ostatak bi se prelomio iznad glave mladenke. To se smatralo znakom dobre sreće, blagoslovljenog života i velikog broja djece. Gosti su se, također, pokušavali domoći mrvica jer su vjerovali da će tako dijeliti sreću i prosperitet sa novopečenim parom.

Običaj lomljenja kolača
Samo djeca bračnog para čije je vjenčanje bilo na ovaj način proslavljeno, mogla su se prijaviti za više položaje u rimskoj kulturi. Bez tog rituala, loša sreća koja nije uklonjena sa takve djece, mogla je ugroziti funkcionisanje države, prema vjerovanjima starih Rimljana. Kolač nije samo osiguravao sreću mladom bračnom paru, već i njihovoj nezačetoj i nerođenoj djeci. Simbolika lomljenja kolača je označavao i slom mladenkinog djevičanskog stanja i određenu dominaciju mladoženje. Kako je svadbeni kolač evoluirao u veću, moderniju verziju, postalo je sve teže lomiti tortu nad mladom. Ta je tradicija iščezla, iako je još u 19. stoljeću taj običaj zaostao. Postoje zapisi iz sjeverne Škotske koji ukazuju na to da su prijatelji mlade stavljali rupčić preko njene glave i zatim je zasipali hljebom. U srednjovjekovnoj Engleskoj se vjenčani kolač opisivao kao hljeb na bazi brašna bez zaslađivača. No, takav hljeb se posluživao i na drugim proslavama. Specifičnost vezana uz sama vjenčanja je bilo slaganje malih peciva u što veću hrpu. Zamisao je bila otežati  mladencima poljubav iznad naslaganih hljepčića. Ako bi uspjeli u tome, bio je to znak blagostanja. Vremenom su se ti hljepčići stopili u visoki kolač.

Funkcija slamnatog štapića
Predanje govori da je u 17. stoljeću jedan francuski kuhar posjetio London i ostao zadivljan ritualom gomilanja kolača. Navodno je upravo njegova ideja konstruisanjacjeline. Postepeno su nastajale torte u više nivoa, povezanih slamnatim štapićem. Njih je trebalo pripremiti danima unaprijed, a rashladni sistemi još nisu postojali. Stoga, da bi se takav kolač očuvao, kolači su se premazivali masnoćom protiv isušivanja. Iako se masnoća prvobitno gulila neposredno prije posluživanja, kasnije se dodavao šećer da poboljša okus masnoće i ona je ostajala na torti kao dekorativni element. To je preteča današnje glazure. Krajem 17. stoljeća je na vjenčanjima omiljeno jelo postala mladenkina pita. Njen glavni sastojak bio je staklani prsten. Ona djevojka koja bi pronašla prsten, bila je slijedeća koja će se udati. No, ovo jelo je iščezlo do 19. stoljeća kada je popularnost torte postala nenadmašiva. Još od 17. stoljeća postojala je zanimljiva tradicija spavanja sa komadom te torte pod jastukom. Legenda kaže da će takvom spavaču snovi pokazati budućeg supružnika/cu. Radi toga je kasnije nastao običaj da mlada prospe mrvice torte kroz svoj prsten i podijeli kostima koji bi stavili pod jastuk te noći. Taj običaj je nestao kada ga je zamijenilo praznovjerje da mlada ne smije skidati prsten nakon obreda vjenčanja.

Bijela kao znak čistoće
Većina ljudi ima predodžbu bijele svadbene torte. Ova tradicija proizilazi iz simbolike bijele boje povezane sa čistoćom tijela i duha. Također je povezana sa spomenutim  prvobitnim glazurama koje su neizbježno bijele boje. Vjenčana torta dolazi u središte pažnje u trenutku tradicionalnog rezanja, prvog zajedničkog zadatka novih supružnika. Prvobitno je tortu zarezivala samo mladenka i dijelila je gostima, a taj običaj potiče upravo od prvobitno spomenute rimske tradicije dijeljenja mrvica kolača. Kako su svadbe rasle, postajalo je potpuno nepraktično da mlada sama reže tortu za stotine uzvanika, pa se to vremenom ograničilo na prvi komad. A radnja je postala zajednička za oba supružnika jer su torte postale teške, a glazure tvrde, pa je mladoj uistinu trebala muška ruka za taj potez. I to nas na kraju dovodi do običaja međusobnog hranjenja, simboličkog obavezivanja za međusobnu brigu.

Neki parovi ne mogu odoljeti, a da ne sačuvaju gornji sloj u zamrzivaču, pa ga odmrznu povodom prve godišnjice. Nekada se donji dio torte jeo na svadbi, srednji dio se dijelio gostima da ponesu kući, a gornji se čuvao za rođenje djeteta, koje je redovno stizalo unutar prve godine dana. Raspon između sklapanja braka i rođenja djeteta se danas bitno povećao, pa običaj čuvanja gornjeg sloja ostaje kao lijepa uspomena na najsretniji dan dvoje zaljubljenih.

Priredila: Nerdžis Čaplja